Prijateljica mi na whatsApp javlja
o smrti Ratka Mladića.
Odgovorim joj da nikad ne slavim
nečiju smrt, a da me ova njegova,
danas,
ostavlja savršeno hladnim.
Ali da njegovu doživotnu robiju
smatram pravednom kaznom
I odmah izađem na žegu,
u šetnju pustom ulicom.
Hoteći, na jednome mjestu,
da s trotoara podignem
praznu plastičnu vrećicu,
posrnem, padnem.
Ovako,
sa iste tačke gledišta,
šuplja mi se vrećica
učini savršenom metaforom
za jedan sasvim promašen život.