“OBAVJEST!
Ponedeljak 1. 6. 2026. godine počinje rekonstrukcija parking prostora, pješačke zone i dijela ulice Ivana Meštrovića i Stjepana Radića.”
Nije u ovom vremenu odvojenosti od zemlje ostalo još puno toga što me može iznenaditi, šokirati i uplašiti. Svaka je odvojenost od zemlje, odvojenost i od sebe. Međutim, jučer se dogodilo nešto neočekivano, u onom djetinjem poimanju svijeta i strašno. Na Facebooku se kao najava kraja svijeta, ukazala obavijest ispisana poprilično dramatično, gotovo pa autoritativno, kao da nam govori zaboravite sve čega ste se sjećali. Uslijedit će, sa sutrašnjim datumom, rekonstrukcija parking prostora, pješačke zone i dijela ulice Ivana Meštrovića i Stjepana Radića. I pomislim, trebala sam, trebala sam još dok se moglo, fotografirati iz svih zamislivih i nezamislivih kutova i pozicija, trebala sam sjesti na betonski zidić, trebala sam još koji put odsjediti ondje, trebala sam samo stajati i bivati, trebala sam doći za rana kad nitko proći neće, trebala sam doći u noći, kad nikog nema, trebala sam biti još koji put i osjetiti jedino mjesto, jedini put sačinjenih od svega osam i pol koraka što ih volim. Trebala sam to očekivati, biti pripremljena za katastrofu, mogla sam znati, trebala sam znati, rekonstruiraju sve ulice, obnavljaju ih, mogla sam, trebala sam naslutiti da će kad tad doći i to. Nestat će svih četrdeset i sedam kvrga na tom putu za koji nikad ne znam pripadaju li ulici Stjepana Radića ili Ivana Meštrovića, nestat će taj prolaz kojim ulazimo u utrobu te kasabe koja se, cinično, samonaziva gradom, nestat će taj prolaz kojim se Bare rastvaraju, prolaz kojim se otvara onaj prostor oko kafića Milano i Star, prolaz koji je vodi prema zgradi Breni, prema kolodvoru, prolaz na koji pada sva silina zgrade koju zovemo ‘Osmica’ i on se nikad ne ruši. Stoji, nepomično stoji, siguran u svoje trajanje i postojanje, siguran u svoju moć da te vodi kamo god poželiš. Taj je prolaz mnogim mojim sugrađanima prečica do Bara, meni je uvijek bio jedan i jedini, središnji put povratka kući. Čak i kad je ono što se naziva kuća bilo u drugom dijelu te kasabe koja se cinično samonaziva gradom, taj je put trajao u vremenu kao dokaz da doma ima. Trebala sam fotografirati svaki trag uništenja i propadanja, svaki trag trajanja: sve to svjedoči koliko je samo ljudi i u kakvim stanjima taj put prešlo, tih nekoliko koraka od prvog šahta do prostora kojim se ukazuju Bare i njihove zgrade. Njim su prolazile tek porođene žene s djecom u naručjima koje su stanovale u Barama, na njegovom su se zidićima odmarali naši brojni sugrađani ovisnici o alkoholu, dječaci su loptu u njegove zidove napucavali do iznemoglosti, djevojčice igrale gume, prostirale po njemu dekice i bebe i barbike. Oni koji su uvijek kasnili na misu, išli su tim putem, uvjereni da će doći prije, da neće baš toliko okasniti nesvjesni da Bogu, kad god dođeš, dođeš u pravo vrijeme. Djeca su trčala pod opterećenjem školskih ruksaka ne bi li prije stigla na nastavu, starije žene mislile da će im vene manje stradati ako krenu ovim putem jer okolo je dalje, okolo je napornije. Ništa ljude nije moglo spriječiti da ga koriste: ni poledica, ni ogromne lokve koje čak i u ljetnim danima ostaju žive u njegovim udubinama, ni kad voda bukne iz šahta i poplavi sve naokolo, uvijek se netko trudi, preskakivati ih vjerujući da će stići brže, pa taman i mokrih čarapa i cipela. Ništa nas nije moglo spriječiti da ga koristimo. Čak ni kad se po čitavoj njegovoj širini prostre pun kamion iscijepanih drva, pun kamion balvana, pred kojim bi bilo pametno povući se i otići okolo. Ne, mi smo ih preskakali, mi smo preko njih na koljenima prelazili, uvjereni da ćemo brže, da ćemo prije do odredišta. Mi koji smo uporno birali ovaj prolaz pripadamo skupini ljudi koja, čak i u provinciji kakva je naša, provinciji koju bi stranac obišao za sat vremena, uzduž i poprijeko, vjerujemo da čovjek može, čak i kad zakasni, stići na vrijeme. Zabluda je to s kakvom se, neki od nas rađaju. Svi oni koji njime ne idu uvjereni da će stići brže nego biraju redovne puteve, doduše okolne, nisu nikad, što u tuđi što u svoj hodnik, stali mokrih čarapa, nije za njima ostajao trag blata i lišća, nisu na koljenima i dlanovima imali tragove balvana i trn cjepanice između palca i kažiprsta, pošteđeni su posramljivanja jer kasne, pošteđeni su ovakvih neugodnosti. Pošteđeni su uspomena i nostalgije. Njima ovaj prolaz nije značio ama baš ništa, i ništa im neće značiti, čak ni kada se asfaltira. Oni, ovim putem, ovom zabludom da možeš biti brži od vremena unatoč preprekama, nikad i nisu prošli. Malo mi ih je žao. Nema asfalta koji može popuniti prazninu.