Prisiljen sam ti ovo najzad reći: karmu ćeš lošu navući
Čitam, i zabrinut sam za tebe zbog svake tvoje pjesme,
jer kazuješ ono što se ispod svoda nebeskoga ne smije:
ti odmazdu izbjeći nećeš, ni kada budeš u vječnoj kući
Stihovima se tvojim konstantno liju gorčina i teški jed,
istinu tražiš, ali nje nema, oduvijek teče smutna rijeka,
i đavla izumili smo da pravdamo grijeh od pamtivijeka
A znaš da stari prijatelj sam, i vidi samo kako si blijed!
O etici da zboriš, umišljaš da, eto, upravo ti si se našao
I religiju vrijeđaš – zbog svega se u životu i nisi snašao
Nit klanjaš niti se krstiš, nad hramom se Božijim grstiš,
pa zar namjeravaš posebnu vjeru pjesmom da učvrstiš?
Sigurno i sad opet novu svesku stihova hulnih spremaš,
ako ustraješ protiv sebe, mene za prijatelja više nemaš!
2.
Jest, odgovorio sam, upravo, apsolutno u pravu ti si,
ali nisam u tome prvi, to nije ovisno od strepnje ega
Već je Whitman, recimo, motrio povijest budućega,
jer naša sudba sa svjetonazorima ovim o koncu visi
Dogme bez uma, što davno zagospodariše svijetom,
život su prezrele, a sad se igraju i cijelom planetom,
stoga nam i jest ultimativno potrebna drukčija vjera
kojoj neće Bog uzvišeni već krhki čovjek biti mjera
Kao što bijaše Hawking, čekamo sada takvog žreca,
jer će ka prostoru vasione uskoro morati naša djeca,
a uvijek kršimo se zbog ezana, zbog dva ili tri prsta,
u ime jednoga i istog Boga istrijebit će se i sva vrsta
O tome zborim, druže, vers mi je psalam iz zle noći,
u njoj neka je Gospod samilosni pjesniku na pomoći
Iz knjige soneta “Nebeski nomad”