Pomfrit
Kuća sporo napreduje. Preko ljeta su tata, njegov brat Marijan i jedan stari majstor napravili krov. Majstor je sjedio, prestar za kretanje, i objašnjavao im kako da slože komplicirano drveno krovište. Oni kroje grede, slažu rogove i vjenčanice, poslije mjere brodski pod, pričvršćuju ga na strop i do jeseni kuća je zatvorena. Iako se još ne možemo preseliti, u središnju prostoriju potkrovlja stavljaju štednjak na plin. Iz daruvarske kasarne su dobili dva rashodovana metalna vojnička kreveta. Polako skupljaju stari namještaj kojeg se drugi rješavaju ne bi li opremili kuću bar za prvu ruku. U tim metalnim krevetima spavat ćemo idućih desetak godina.
Za sada sav sakupljeni namještaj stoji u toj improviziranoj kuhinji. Ostatak kuće je prazan, nema podova, u prizemlju hodamo preko nekih dasaka kao preko mostova dok ne dosegnemo stepenice za potkrovlje.
Kada padne prvi snijeg, odlazimo u voćnjak iza kuće sanjkati se do iznemoglosti, dok prsti ne otvrdnu od hladnoće i počnu peći. Sestra i ja i dvije susjede s kojima ćemo dijeliti ostatak odrastanja. Za hlače se lijepe grude snijega, padamo sa sanjki, zabijamo se u snježne nanose.
Kada potpuno promrzle dolazimo u nedovršenu kuću, mama nas ušuška u jedan od onih kreveta, pod perine njene bake i zatim nestrpljivo čekamo da ispeče zdjelu pomfrita. Zdjela mi izgleda ogromna i samo je za nas. Jedemo iz nje, masnim prstima hvatajući vruće krumpiriće.
I dan danas se pomfrita koji smo jele te zime sjećam kao nečeg najfinijeg u životu. Pomfrita koji je bio dovoljan da nezavršena hladna kuća postane dom.
Sarma
Zaljubljena sam, svaki dan pišem pisma, telefoniram od susjeda jer oni imaju telefon. Nakon kojih mjesec-dva dana Emir prvi puta dolazi u Daruvar. Pristojan student elektrotehnike, i da me danas netko pita da ga opišem u jednoj rečenici, rekla bih pametan i dobar.
Dočekujem ga na željezničkom kolodvoru, komentiramo kako je Banova Jaruga najgluplje mjesto na svijetu za provesti sat vremena, šećemo gradom. Oko podne krećemo do mene doma, na ručak. Tata ga je već ranije upoznao u Zagrebu, mama će danas. Sjedamo za stol, nas pet i on, mama pred nas stavlja sarme. A od čega su sarme? sramežljivo pita Emir. “a od svinjetine i junetine”, odgovara mama naslućujući problem. “Nećete se naljutit, ali ja to ne jedem“, ispričava se moj zgodni dečko. Mami je neugodno kao da je namjerno nešto krivo napravila. Dok mi razvlačimo meso i kupus, pred njim je u tanjuru hrpica pire krumpira.
Kasnije, nakon što sam ga otpratila na vlak za Zagreb, to kao šalu prepričavam baki. Šokira me njena reakcija: “Ne možeš to, pusti ga, nije on naš.” Neke grozne riječi izlaze iz nje i ja je u tom trenutku ne poznam.
Nisam ga željela pustiti, na bakinu radost on je pustio mene. Ugušila su ga sva ona moja svakodnevna pisma i očekivanja.
Godinama kasnije piše mi moj prvi dečko: “Zamisli, bio sam na razgovoru za posao i čovjek me pita od kuda sam. Ja kažem iz Daruvara, a on meni, o, ja sam hodao s jednom curom iz Daruvara, s kćerkom profesora Previća. I ja sam hodao s njom, odgovara ovaj.” Nije dobio posao.