Salenjaci
Baka Julka svoju ljubav iskazuje kroz kolače. Ona se ne grli kao baka Margita, s njom nikada nisam ležala u krevetu i slušala priče, otprati me tek s jednom pusom u čelo. Baka Margita je ti, baka Julka vi.
A ipak, svake nedjelje kada odemo kod nje na kavu baka nas dočeka s tepsijom kolača. Iako je u penziji, ona i dalje čitave dane kroji i šiva, a svako vrijeme oduzeto od tog korisnog rada za nju je gubitak i žrtva. To daje dodatnu vrijednost kolačima. Znam da se baka probudila najkasnije u šest kako bi prije mise umijesila tijesto da se digne dok je ona u crkvi. Zatim prije nego li mi dođemo mijesi kiflice, buhtle, krafne ili salenjake. Dočekuje nas s toplim kolačima neprestano nutkajući da uzmemo još.
U vrijeme kada me počinje mučiti debljina odbijam bakine kolače ne razumijući da time odbijam njenu ljubav. “Ne smijem baka, na dijeti sam.” “Ma kakva dijeta, ja nikad nisam bila na dijeti, a uvijek sam bila mršava. Mi smo ti za večeru dobili pola kriške kruha i šljivu ili pola jabuke.“ Počinje baka jednu od svojih priča. Volim njene priče, često potresne, ali neobično živopisne, pred očima mi promiču likovi starinskih imena kakva više ne srećem: Cilika, Ludva, Gusta… Od jedne bake dobivam dodir, ali o njoj ne znam ništa, od druge dobivam priče, ali bez zagrljaja. Da je baka umjesto da čitav dan sjedi pogurena nad šivaćom mašinom pisala bili bi to romani koje gutaš u jednu noć i zatim zuriš u zid s knedlom u grlu.
Ja se i dalje nećkam oko kolača, na što ona izvlači krajnji argument: “Ma ajde, pa nećeš se od ovoga udebljati, to su ti samo brašno, mast i šećer.”
Varivo od palačinki
Teta Mirjana kuha jer se mora jesti. Kod nje na selo odlazimo piti kavu, nikada ne odlazimo na ručak. Jedino preko ljeta puštaju me par dana kod nje na praznicima, teta me vodi po nekim divnim sočnim livadama, lutamo i uči me o biljkama, prepoznajem johe uz potok, divimo se leptirima. Daje mi nježno ilustrirane češke slikovnice koje ne razumijem, no prepoznajem cvijeće u njima. To su jedini dani kada jedem njene ručkove. U varivo od lisnatog povrća narezala je ostatke slatkih palačinki. Jedva se prisiljavam pojesti taj tanjur.
Teta voli knjige, za svaki rođendan poklanja mi knjigu, po posvetama u njima mogu pratiti tijek odrastanja. I drugi njoj poklanjaju knjige, o putovanjima, o umjetnosti, o duhovnosti. Jedino joj muž svake godine za rođendan poklanja kuharicu. Nakon desetak kuharica, ona mu pred nama odgovara: “Ali mužu, pa kada ćeš shvatit da ja nikad neću naučit kuhat.”