Molitvi predan, klečim pred raspećem,
sklopljenih ruku, u nebo zagledan:
hoće li Tvorac, ili možda neće,
nadsvoditi taj razjapljeni bezdan
između mene s ovu stranu duge,
i mene tamo, usred nedođije?
Hoće l’ u moje moždane vijuge
makar šapnuti šta jest a šta nije.
Znam, svijet žurno kataklizmi hita,
sve rat do rata, Zemlji puca grba.
Ginu očevi, ko njih još šta pita,
ginu i djeca, gladna, golotrba.
Kad bih taj bezdan premostiti znao,
ja bih na bojište, stihom naoružan,
pa bih zle misli tamanio – jao! –
mada sam samo svom oržju sužanj.
Šta može Riječ i šta Pjesma može,
osim da vape, Stvoritelju možda
otvore oči, i da ispod kože
nemoćne pjesme traže zrnca čuda
koja bi hrabro zrna od olova
zaustavljala ispred hrabrih srca.
Ah, nemoćna je tužna pjesma ova
pokraj djeteta što u krvi grca.
10. 11. 2023.