Spušta se tama i gasi posljednji trag nade. Svaki uman kazuje nove zore neće biti.
I u meni mnogo nemira.
U teška vremena nigdje sigurna skloništa. S mukom sričem svoje nemire, jer strahujem da bi moglo doći vrijeme u kojem više neće biti govora, ni svitanja, samo vječnost i njena tišina. A znam da u ljudskom stvoru nastaje i ljudsko i neljudsko. Klonim se od mračnih duša, kojima je dobra smrt Drugoga. Nemam namjeru ni da mržnju razumijevam, zato sve više ljudi izbjegavam. Baš me briga ako to nekom smeta, baš me briga ako me poneki od tih skinuo s liste prijatelja, nismo mi odavno, ma nikad nismo ni bili s istog planeta.
Jedino mi još ovakve riječi ostale, samo mi muka što u zboru više nema glasova koji bi otpjevali riječi moje himne, no ja jednako njen refren na sav glas ponavljam: jednom će proći i ovo vrijeme nasilnih luđaka. Svejedno mi ako je to samo moja pjesma, jer je u njoj kazana moja nada: moraju doći bolja vremena. Jedan mi kaže da je budali uvijek more do koljena, a meni ovaj put drago što sam od takvih stvorova.
I vidim vani nebo, visoko.