Kad iz roda krenu –
Papirnim maramicama,
Sa razmekšalih obraza,
Suze brišu.
Onda se sažalimo
I bojimo se da je tamo
Taj njen muž ne bije
Ili da joj povazdan svekrva
Ne ugoni u glavu
Kako je neumješna.
Naše odive, kad u goste dođu,
Sve na njima i ono u rukama
Miriše na tamo neku
Tuđu kuću
Koja je drugačija od naših u selu.
Naše odive su tanke u struku i visoke –
Bajraci među ženama,
Kada se na putu sretnemo
Grle nas s obje ruke i ljube…
Naše odive nose pod grlom
Zlatne mahmudije
I sahat na ruci koji često skidaju –
Sa radiom ga ravnjaju.
Za našim odivama,
Kad u goste dođu,
Idu djeca njihova
Koja se stide reći kako se zovu.
A kad se oslobode
Tjeraju pilad oko kuće
I vrište.
Ponosni smo na naše odive
– One tamo u domu njihovom
Pričaju kako imaju dobar i pošten rod
Da boljih na svijet nema.
I mi vjerujemo, našim odivama,
Da smo takvi
Pa pozategnemo
Kad kroz narod krenemo.