Jur nijedan na svit Amir
nije zapjevao vlastiti
pogled u zemlju Dalmaciju
nakon kratkoga puta u onu
ljepotnu hrvatsku krajinu
O tome, opijen, mniti nastojim
dok morski mi crn murećep
plavetno oko zatamnjuje
i dok na vodi, kao domine
brižljivo pribirem znamenke
trošnoga našeg libra bosanskog
koji nit Matija Mažuranić
nit potonji vidilac Sančević
ne htijahu štiti
misleći da ni živjeti neće
to što se dade prešutjeti
Almissu možeš i ne spomenuti
ali Svemir će pravedni svjedočiti
da će nad njome bdjeti zauvijek
sjena Meštrove Mile Gojsalić
i da će more, što se k njemu penje
sa Neba vječno gledati
nesretni pjesnik Pupačić
Noćas, i ti bi mogla zanijekati
da mene, sirotog, negdar si jubila
no još bi ostala vlažna ti haljina
burinom toplim nošena
i slatka slutnja da u dvorištu
na štriku ima mjesta za oboje –
za nju, i za smokvinu pokrivku
koju sam, žedan, davno gricnuo
A obnoć ako se grad ovaj preobrati
i odustane biti od sna tvrđava
sa jedinom zastavom srca
na trgu poljičkom javno će
ujutro on prisegnuti
da niko i nikada tu
ni na ulici nije mene susreo
ali u džepu dokaze čvrste imamo:
račun za lozu iz konobe
i ovu slanu ljuvenu pjesancu