Uzgredni zapisi (Oslobođenje, 22.6.1983, str. 8. „KUN“)
Mogu li u jednoj ličnosti supostojati pjesnik i matematičar, ono što se naziva fini duh, paučinasti i nestvarni i ono što se naziva stvarnost, materijalni, svjetovni duh? Ma kako ovo pitanje odražavalo nerazumijevanje biti stvaralaštva, čudesne eliptike ljudskog duha, ono ipak traži odgovor, pošto je tako često.
Odgovor se račva u dva smjera. Prvi ukazuje na neshvatanje enigmatike ljudskog duha i njegovog životnog opredjeljenja, drugi pak na neshvatanje oba rečena pojma, matematike i poezije. Dakle evo jednog objašnjenja
Nejasan je put čovjekov do samoga sebe. Cijeli vaspitno-obrazovni sistem upinje se da ga odvoji od njega, da stvori jedno neodređeno opšte biće koje će misliti da je takvo kakvo jeste, odnosno koje neće znati takvo u suštini jeste. Od vještačkih potreba do nerečenih sposobnosti, čovjek je okružen zabludama. Kako probiti zid zabluda? Silaskom u sebe. Ispitivanjem onih najdubljih podruma svoga bića gdje se sakrio čovječuljak koga bi trebalo da predstavljamo. Tamo gdje je to drugo nepoznato biće preosjetljivo na dnevnu svjetlost i masovnost (kulture i svih drugih potreba). Ne vrijedi mu dovikivati, on se plaši tog tutnja što mu stiže iz maglenih visina nebića. Što glasnije ponavljamo pozive tom stvarnom ja, ono se to više skriva, koči i osamljuje. I tako možemo cijeli život proživjeti ne upoznavši se. Treba oprezno prilaziti samome sebi, mjerimo promašaje i pogotke – ima li nas u svemu tome! Ako tu pronađemo poetski trag, budimo sigurni, poezija nas ište. Mi smo taj veliki sluh koji se mora osloboditi svakodnevnih tlapnji kako bi bdio nad obuhvatnijim. Duh i sluh koji osluškuje promjene da bi ih izrazio u jeziku. A opet, možda ćemo stići do druge odrednice, gdje stoji da je naše ja matematičko, astronomsko, medicinsko, ili bilo šta drugo – spoznaja krijepi. Imati stvarnog sebe u sebi, najveće ljudsko saznanje.
Šta je u osnovi matematičkog duha? Prije svega sposobnost uopštavanja. Matematički zakon (aksiom, definicija, teorem) važi za sve entitete (jednake objekte) . Matematičar se uvijek užasava svođenja njegove nauke na računanje (što obično neupućeni čine). On kaže, zbir uglova u trouglu iznosi dva prava ugla. Ovo je jedna savršena tvrdnja. Matematičari kažu da ima estetiku. U njoj nema ničega suvišnog, krajnje je opšta. Da li je zbir uglova trougla kog čine duži čiji su krajnje tačke u Melburnu, Buenos Airesu i Moskvi, a koje se pružaju po površini Zemlje, zaista dva prava ugla? Nije. Ali na tu vrstu trouglova u svojoj tvrdnji matematičar nije mislio.
Šta je poezija? Nema dobre definicije. Genij imenovanja. Pjesnik ide iza vrhovnog tvorca i imenuje stvari. Kad progovori, uvijek kao da je tren pred njim svijet nastao. „Poezija je jedna vrsta nadahnute matematike čije jednačine ne stoje umjesto apstraktnih figura (trouglova, lopti i sličnih) već za ljudska osjećanja, ili se čak, ukoliko duh ima veću sklonost prema magiji nego prema nauci, o tim jednačinama može govoriti kao o magiji ili čaranju. (Paund) Pšiboš kaže: „Poetska mašta jeste jezička mašta .“ Svaki Rilkeov stih je dodirivanje onostranog. Kad imenuje, Rilke je uzvišen: „Svaki anđeo je strašan.“ Ili: „To ti još nije znano!“ Matematičar se može diviti ovakvom imenovanju, ali on se od njega okreće, jer se ne može dokazati. Ono što se ne može dokazati kao da ne postoji.
U osnovi svake genijalnosti je poetsko, što će reći: primarno, ničeovski nadljudsko. Ali jedino muzičari, pjesnici i matematičari imenuju nepostojeće. Da li zaista nepostojeće? Da li matematičar izmišlja ili otkriva? Da li se on, možda, igra? Nisu li sve spoznaje djetinja igra? Koliko divnih pitanja. Ali postavljati pitanja znači baviti se umjetnošću. I tako u zagrljaju, prepletenih udova, matematika i poezija, dragi i mrski! Mogu li stvarati zajedno?!