________
___________Čitajući pjesmu Gurđijev Srđana Sekulića
Uzeo me za ruku taj starac zvani Hipnos
i poveo uza strmu kamenitu obalu.
Možeš me zvati i Somnus, šapnuo je,
samo se nemoj nenadano otrgnuti
iz toga što misliš da je moja ruka
i strovaliti u provaliju
koja dijeli moje i tvoje vrijeme.
Dolje duboko žuborila je rijeka,
gore se čuo lak lepet anđeoskih krila.
Na vrhu nas čeka, žuborio je i starčev glas,
grad sazidan od toplom rukom tesanog kamena,
Nadsvođen modrom vedrinom noćnog neba,
ušuškan dahom već zamorenih vjetrova
s mirisima Istoka, Zapada, Sjevera i Juga.
U njemu stoluju vladari carstava
u kojima su tvoji preci patenički nosili
kamenje za nove dvorce i gradove,
ne znajući često kad omrknu u jednom
u kom će se carstvu probuditi.
Starčeva ruka ispusti moju
i po znojnim dlanovima zahujaše
vjetrovi sa ledenim dahom vijekova.
Probudih se na ruševinama
uraslim u pavit i ostrugu,
prekrivenim zelenkastom mahovinom.
Protrljah oči i u pogled mi uskoči
sedefast kameni prag,
u čijoj glatkoći simfonijski zašumi
polifonija nebrojenih stopala.
Podigoh svjedoka koji pamti noge
pradjedova mojih pradjedova
i pradjedova njihovih pradjedova.
Ispod praga, kao da me tu čekala od Postanja,
osmijehnu mi se zmija čuvarkuća.
- 7. 2020.