Anatomija
Kažiprst moj
Na sljepoočnici mojoj
Dok odgonetam sebe
Uvijek je vertikalno naslonjen uz lice
I stalno zauzima horizontalan položaj
Udaljujući se od obraza
Kad u namjere tuđe zalazim.
Misija
“Non omnis moriar”
Govorili su i smišljali riječi
Oblike
Crte
Projekte…
Ja riječi nemam kome
Pa pšenicu davah golubovima
Dresirah ih da nose
Grančicu
I slomih mnoge
tražeći koja odgovara onoj
spominjanoj u legendi masline
I svaka bi prevelika
za mali kljun pripitomljenih ptica.
“Uzalud vam je” kažu
od gvožđa ptice koje nose
neke druge grane vještačkog uzgoja
Što po cijeloj zemlji
Otvaraju rane.
Veze
Nismo znali
Presijecanjem vrpce u rodilištu otvara se
epoha kidanja veza
I mutan vid se izoštri da gleda
Jabuku što jednom cvjeta kako se od
peteljke svoje
u sljedećem trenutku rastavlja
Smjenjuju se uloge ostavljača i ostavljenih
Ramena što postaju velika uče
da bace teret sa sebe
Kasnije i isprepletani prsti
(Izgriženi od godina)
Idu svojim putem
Zjenice koje su gledale ravno u druge oči
Sad zure nekud
Mislim
Tamo na najudaljenijem brdu
Vide dječaka koji je mislio
da tu je kraj svijeta
i nebo prikopčano za zemlju.
Pod libelom
Kažu: “Tjera mak na konac.
To mu je sudbina.”
Usamljenik
Nad kartom svijeta
S libelom u ruci
Mjeri
koliko je čovjek nagnut
u odnosu na Čovjeka
Sâm u odnosu na Ja
Koliko sagnut
Gdje planeta zapinje
Šta ćemo sa rupama u omotaču
I omčama oko vrata
I ruševinama kojima proširujemo teritoriju
(Što nas cvijeće ne čeka tamo gdje se prostiremo?)
Plitkim umovima i dubokim džepovima
Dubokim umovima i plitkim džepovima
Gdje je tačka što će prešućeno
pretvoriti u krik
I ekser u zidu koliko je kriv
I ima li krivice
Što na njemu ne visi samo kaput
Već koža jagnjeća
Vilice vještačke
I crne rukavice
Onih što za
vjek i vjekova
ista im ćud.