(NA VIJEST O SMRTI MILANA GARIĆA)
Nenajavljeno, kao ljetni pljusak, Milan Garić je iz života uskočio u svoju poeziju, da tu ostane.
Vijest je danas o njegovom odlasku naprosto nepripremljene zatekla one koji su ga poznavali i pratili njegov rad.
Bio je istinski intelektualac, odličan znalac filozofije i knjiženosti, naročito poezije. Pouzdana su njegova kritička zapažanjs. I pisao je dobru poeziju (posebno za one koji ne traže stihove na kojima će se razbaškariti, kao na morskoj plaži u julu ili avgustu).
Na svoj Fejsbuk profil rijetko je postavljao svoje pjesme i dosta vremena sam proveo da nađem bar jednu, da je ovdje, umjesto in memoriama, postavim. Ali, to „surfanje“ potvrdilo mi je ono što odavno znam.
Malan Garić je, naime, rado na svoj profil na ovoj društvenoj mreži postavljao ODLIČNE pjesme drugih pjesnika, one za koje bi se moglo reći da spadaju u najbolje nastale u modenoj poeziji, kako to volimo reći, naših krajeva. (Nailazili smo, doduše, tu i na pjesme stranih pisaca.)
Pa nešto razmišljam, kad bi se našao neko (ja za to nemam snage) da pažljivo prelista Fejsbuk profil Milana Garića, pa da pribilježi pjesme koje je on pažljivo birao i tamo postavljao. Kakva bi to bila antologija pjesama 20. i prvih decenija 21. vijeka, nastajalih na jeziku koji smo nekad zvali srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski! Možda i pjesama autora iz bivše nam zajedničke države koji su pisali na drugim jezicima. Bila bi to Garićeva antologija s potpisom i predgovorom priređivača.
Pjesničkom stvaralaštvu nekih pisaca on je posvetio knjige, a bave se izdavaštvom ili su mu veoma bliski (što kažem samo onako, uzgred).