Iskasapio sam najdraži dan koji smo proveli pored rijeke,
dobacio sirotici košulju koju si mi darovala za rođendan,
zaboravio sam godišnjicu našeg prvog poljupca,
prvog orgazma i prvog putovanja,
zaključao sam fioke u kojima si mogla ostaviti svoje haljine
posuo sam kupatilo pepelom,
zadirkivao lijepe žene riječima koje sam izmislio za tebe,
a ti si se, ipak, uselila u predgrađe mojih misli,
zasadila begonije i tulipane, raširila šarene stolnjake
i zanjihala se na ljuljašci sa šoljom tople kave u ruci.
Mogao bih napisati pjesmu o svakom pedlju tvoje kože,
ispričati čudesnu priču o tome kako si ukrotila vrijeme,
otjerala sutra i ovo sada pretvorila u jezero
na kome pecamo ribe i ljenškarimo na žalu.
Mila, mila moja!
Volim tu riječ jer klizi niz moj jezik kao kapljica meda od bagrema.
Ponavljao sam je dugo, dugo
sve dok me nisi pretvorila u muhu
omotala čvrstim nitima, opsjela i zarobila požudom.
U snovima sam bježao i očajavao nad jutrima
u kojima te neću privijati uz svoje gole snove.
Poželio sam te skloniti sa svih vidika kojima si se tako moćno šepurila
u mislima sam, stotinu puta, postao ubica
tebe, sebe i ljubavi
iako mi nijedna ta smrt ne bi vratila cijeloga mene
sve ono što si načela, uzela, izmrvila i poslala
u prostore do kojih ne stiže nikakav put.
Previše je tebe bilo na svakom koraku.
Sada sam tu,
na ovim oštrim stijenama o koje se lomi more,
vidim jasnije tvoja gola leđa
kako se nadvijaju poput jedra iznad našeg jutra.
Pohotna zora sviće kao željno čekani vrhunac
naše invazije na noć, postelju i zvijezde.
Mislio sam da sam se riješio svega toga
sve dok nisam otkrio da su
sva mjesta ovoga svijeta naseljena tobom,
da te raznosim okolo kao neki vanzemaljski virus,
sadim i umećem u krajolike, bića i vrijeme.
Svaki je oblak jastuk na kome odmaraš glavu
i svaki val nježni pregib tvog ramena,
a ja sam umorni predator koji briše tvoje tragove po svijetu
i tuguje nad svakim danom koji nije podijeljen s tobom.