Odavno sam rekao kako neću, ne mogu, ne znam pisati o prošlom ratu. Trudim se zaboraviti. Istisnuti to iz sebe kao što dječaci i djevojčice cijede gnojne prištiće. Ne ide. Moram neke stvari reći, napisati, podijeliti s dragim, manje dragim i nedragim ljudima.
Oni koji su bili u Zenici te, 1992. godine, pa sljedeće, pa sljedeće, znati će o čemu govori ova priča.
To je bilo vrijeme kada su neki naši prijatelji otišli iz grada. Netko bez pozdrava, bez cilja. Netko bez razloga. Netko iz sebi znanih razloga, strahova. Naša reakcija, nas koji smo ostali, prvo je bila ljutnja, a onda smo polagano razumijevali, mi njih. Čini mi se da oni nas nikako i nikada nisu. Čini mi se, s ove distance, kako su oni nas smatrali militantnim budalama, jer, za Boga miloga, ostali smo, nismo morali, jer smo htjeli trunčice vlasti i slasti, jer smo voljeli oružje, jer smo htjeli, jednostavno, da se pitamo nešto barem u to vrijeme ludila i kaosa. Još oružje u rukama, kud ćeš bolje.
Kako samo nismo razumjeli jedni druge.
U tom vremenu opće neimaštine, kada je jedno jaje bilo 4 marke, one stare, prave, njemačke, s orlovima. Kila brašna bila je od 25 do 29 maraka, kila kave 150 maraka, čovjek nije bio ni svjestan kako može preživjeti i izdržati s malo potrebnih stvari za preživljavanje. Od toga vremena rižu jedem samo u sarmi ili punjenim paprikama. Za divno čudo, grah mi nije dosadio nikada, u svakom obliku. Kada sam, kao osoba sa statusom izbjeglice, dobio od Caritasa švedsku kantu u kojoj je na vrhu bilo pakovanje od pola kile leće, ja, ovako, tersav, bacio sam je kroz prozor sa šestog kata, kao pravi seljačina i rekao:
– U moju kuću i moj stomak neš’ više nikad’!
Korist od tog mog čina imale su ptice, ta nedužna Božja stvorenja, koje su uredno pozobale svako zrno.
U ta teška vremena, nekako, iznenada došlo je i primirje, pa prolazak i dolazak konvoja sa hranom i transportima koje su ratni profiteri propuštali do sitne raje.
E, tu dolazimo do prave priče.
Već tada sam imao oboje djece. Sin je uvelike samostalno hodao, a kćerku sam nosio u onoj nosiljci na svojim prsima, sada je zovu klokanica. Nju sam okretao licem prema vani kako bih joj, kao i sinu, mogao pokazivati svijet koji je okružuje. Išli bismo tako, ja bih joj pokazivao na objekte i ljude i pojašnjavao, iako ona nije ništa kontala jer je bila mala, a ja sam bio duboko smiren jer sam mogao lajati sve i svašta bez da me netko prekida i govori:
– Ne budi budala. Šuti Tomo, mogu te čuti! (što reče Zabranjeno pušenje)
– Vidiš, ćeri moja, ljubavi tajina, ono ti je Konjska česma, tamo sam pio vode bio žedan ili ne, vidiš ono je kino dvadeset deveti, tu sam pogledao sve značajne filmove, vidiš onog tipa što prelazi ulicu, taj je bio vazda šupak, a onaj tamo što stoji, onaj desno, to ti je, ćeri moja, teški konj marke brdski bosanski, i sve tako.
Da je kontala, mislila bi da je cijeli svijet napravljen od šupaka i nekih životinja koje samo izgledaju kao ljudi.
Šećemo ti, tako jednog dana, proljeće je bilo, sunčano, ne previše vruće, supruga i ja. Između nas vodimo sina za ruke i ja nosim kćerku u nosiljci, kad pred beogradskom robnom kućom neki tip viče:
– Piva, samo cener! Piva samo cener!
Bile su to limenke austrijske pive Gosser. Tada sam već odavno bio nepušač, jer popušio sam što sam imao. Moja Prva i Jedina imala je želju zapaliti cigaretu pa sam joj ja donosio svoja vojnička sledovanja, kako bih joj ublažio tegobne dane života sa mnom.
– Haj daj cenera za pivu – kažem ja njoj jer, Bogu hvala, ona je bila uvijek ministrica financija našeg doma, a ona odmah, na prvu, na volej dočeka i kaže:
– De ba, bjež’ tamo, znaš da treba djeci za hrane.
Dođemo mi tako, polako do Kamenog mosta kad tamo neki tip viče:
– Dva piva za cenera!
Ja moju ljubav samo pogledam, ona vidi zaljubljeni pogled kojim sam gledao one pive, pomalo ljubomorna na njih kaže:
– Slušaj Tomice (ona je jedina, uz moju majku, koja je imala privilegiju zvati me Tomice), kad budu četiri za cenera, daću ti. (Provjerio sam, mislila je na cenera).
– E ja ću tebi onda kupiti šteku garaci – rekoh ja njoj.
Tako prođe nekoliko dana, ekonomija radi, profiteri profitiraju, tržište diktira cijene, ponuda i potražnja i ostala sranja tek, idemo mi, u istom sastavu, istim putem kad kod beogradske tip se dere:
– Tri pive cener, tri pive cener, ko nije dobro čuo: tri pive cener!
Meni su se oči zasjajile, kontam moj dan je sve bliži. I dalje mojoj kćerki pojašnjavam tko je šupak, tko je međed, a tko konj ili konjina, kad kod Kamenog mosta, isti onaj tip od neki dan viče:
– Četiri gezera za cenera!
Prva i Jedina me pogleda, izvadi cenera i uzima pive. Ja, naravno, uzimam od nje lovu za šteku cigara (već sam reko kod koga su pare, i dan danile) i kupujem i dobijem upaljač gratis.
Stanemo ti mi na sred one pješačke zone u Titovoj, ispred Tončine i Gafurove mesnice, taman do Bombonjere, Prva i Jedina vadi ritualno jednu cigaru, ja kao pitomi, odgojeni Bosanac palim upaljač, pripaljujem joj i otvaram dva piva. Njoj pružam jednu, a ja kao najveći alkos, ili kako smo mi to govorili, kao gubar, ili kako je to radio Al Kapone (stari zenički pjandura, moj susjed) naginjem preko pametne glavice moje kćerke i pijem kao da mi život ovisi o toj pivi.
Sreća naša, tada nije bilo mobitela pa nas nije imao tko snimiti i postaviti na youtube ili na fejs, inače bismo osvanuli na internetu kao loš primjer roditelja. Već sam i u današnje vrijeme bio zvijezda mostarskih crnjaka i Hercegovina.info kada sam gazio kroz vodu do koljena na glavnoj mostarskoj ulici, fotografirali me motoristi, sudionici motorijade, koji su sjedili u Gage i jeli čuvene filete, naravno na suhom i ispod krova.
Odavno već ne pijem nikakav alkohol, pa ni pive. Prva i Jedina odavno više ne troši duvan, ali ostala je ova priča koju ponekad znam ispričati, onako kao šaljivu ali duboko u sebi znam kako je to priča puna osobnih frustracija. Jer, u moru temeljnih životnih potreba, potreba koje su imala moja djeca, mi svoja zadovoljstva rješavamo na jedan jednostavan, primitivan način, puni neke naivne ali divlje zadovoljštine, kao da nam je samo to nedostajalo u životima.
A znam sigurno da mi u tim ratnim, ružnim vremenima nikada, ama baš nikada nije pala na pamet piva. I sada kad mi je dostupna rijetko kada je popijem, i to bezalkoholnu ili onu s limunom.
Ćoek ti je naveći hajvan.