Oduvijek sam se smatrao Bosancem ukrajinskog porijekla, što je nakon zadnjeg rata postalo prilično egzotično i van novokomponiranih definicija o nacionalnostima. Naime, ispostavilo se da Bosanci više ne postoje, već postoje Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Od mene se očekivalo da se opredijelim za jednu od te tri kategorije ili izjasnim kao Ukrajinac, što je meni oduvijek predstavljalo problem. Očeva obitelj se početkom prošlog stoljeća doselila iz Ukrajine u BiH, a otac i majka porijeklom Hercegovka rođeni su u Banjaluci, kao i ja.
Nemam ništa protiv Hrvata, Srba i Bošnjaka, a ni protiv Ukrajinaca, ali ja sam kako god okrenete, jebiga, Bosanac i ponosan sam na svoje ukrajinsko porijeklo. Tako sam se izjasnio na popisu stanovništva iz 2001.
“Mislite, Bošnjak ste?”, upitao me ravnodušno popisivač stanovništva držeći olovku nad formularom. “Ne, nisam Bošnjak, ja sam Bosanac”, rekao sam. “Ali nema toga”, ostao je uporan popisivač. “Dobro, samo ti piši, bit će!”, odgovorio sam već lagano iznerviran. Tako na popisu stanovništva iz 2001. – i svakom narednom – završio u rubrici “ostali”.
Zbog svega toga posljednjih trideset godina u sebi kontempliram i promišljam pitanja identiteta, o tome tko sam ili tko nisam. Nije lako prihvatiti da ste ono što više ne postoji. I to nije sve, već ste unutar te manjine – manjina. Taj osjećaj usamljenosti i nepripadanja rastao je tijekom 1990-ih i kasnije, a postajalo je sve kompliciranije objašnjavati nekom drugome vlastite probleme oko specifičnosti identiteta. Već sam se pomirio s usamljenošću u tom pogledu, prihvativši da nema lijeka za tu moju samoću. Eto, zaista, mislio sam da sam izgubljen slučaj.
A onda sam u ruke dobio knjigu Aleksandra Hemona.
Ne sjećam se koja je bila prva, samo znam da imam sva njegova djela i da svako čitam nekoliko puta, jer se u svojim knjigama i pričama bavi ljudima poput mene. Hemonove knjige su za mene bile lijek za onu samoću, i to je ono što umjetnost, napose književnost, radi. Meni nije trebalo rješenje tih mojih problema oko pripadnosti ili nacionalne identifikacije, shvatio sam, već naprosto saznanje da nisam jedini, da nisam sam.
Naravno da ne morate biti dijelom tih doseljeničkih familija iz Ukrajine poput mene ili njega, da biste u Hemonovim pričama i romanima uživali. Aleksandar Hemon književnik je svjetskog formata, a njegov stil na trenutke zna čitatelja ostaviti bez daha. Ako ga niste čitali dosad, stvarno bi bilo dobro da to promijenite.
Ipak, Hemon je moj pisac. I to na jedan dugotrajan i doživotni način, i siguran sam da ću ga čitati dok sam živ, ponovno i ponovno. Neće to biti samo zato što se u vrhunskoj literaturi kakva je Hemonova može uživati uvijek iznova, već prvenstveno što u njoj otkrivam samog sebe. Kroz njegove priče otkrivam vlastite priče. Koliko je ta rečenica konkretna u mom slučaju, pokazat će ono što mi se prije koji dan dogodilo. Kao krunski dokaz obrane, ali i u svrhu lakšeg razumijevanja, prilažem mozaik slika. Četiri su slike; tri su iz njegovih knjiga, jedna iz mog starog pasoša. Idemo po redu.
Za početak, ovih dana ponovno čitam Hemonovu zbirku priča “Pitanje Bruna”. U njoj tek sad primjećujem rečenicu (slika 1.) koja me baca u razmišljanje. Hm, jesam li ja bio među ljudima koji su te godine putovali u Lavov? Je li to uopće bilo te 1990. godine? Postavljao sam si ta pitanja, onako usput, nastavljajući čitati priču, ne razmišljajući previše o odgovoru. Narednog dana, kopajući po starim kutijama, pronašao sam među ostalim papirima svoj stari jugoslavenski pasoš. Malo sam ga prelistao, smješkajući se i na jednoj stranici spazio – vizu za SSSR (slika 2.). Čekaj malo. Pa zar u onoj priči nije navedena baš ta 1990.!? Pa jest, da. Ja sam bio među tim “putnicima” iz Hemonove priče.
Taj link o samome sebi otvorilo je put prema uspomenama koje su izronile iz memorije, sklonjene i zatrpane svim onime što se događalo u godinama nakon te 1990-e, a bilo ih je i previše. Prisjetio sam se puta autobusom u Ukrajinu s članovima KUD “Taras Ševčenko”, izronila su polako lica i događaji s tog boravka u Lavovu. Prilikom tog prisjećanja, jedno lice, jedno ime izdvojilo se među ostalim i opet je imalo veze s nekom od Hemonovih priča koje sad čitam. Ima storija o velikom obiteljskom okupljanju svih Hemona i tamo se spominje izvjesni harmonikaš Ivan. Konzultirao sam knjigu i, doista, bio sam u pravu. Eno ga, Ivan (slika 3.)
Čovječe, harmonikaš Ivan Hemon. Pa taj tip je u godinama mog odrastanja, dva puta tjedno, a onda i na svim nastupima kojih je bilo zaista puno, svirao harmoniku ili vodio orkestar dok smo mi klinci plesali ukrajinske narodne plesove. Bjesomučno je ponavljao sve melodije na koje smo mi učili koreografiju, fizički atraktivnu ali i zahtjevnu. I da, bio je veliki frajer i pravi zajebant taj Ivo, krenule su dalje asocijacije. Naravno, onda sam se zapitao – a je li to baš taj Ivan? Što je bilo s njim tijekom i nakon rata? Gdje živi?
Potraga u memoriji se nastavila i zbog nečega sam se sjetio još jedne Hemonove knjige “Moji roditelji: Uvod”. Na završnim stranicama nalaze se fotografije iz života Hemonovih roditelja i njihove rodbine. Pronašao sam knjigu i prelistavao stranice. I tamo sam našao tu fotografiju. Jedinstvena je jer, za razliku od ostalih, riječ je o omotu albuma ukrajinskih pjesama koji je očigledno objavljen u SAD-u. I tamo sam ga ugledao. Ostarjeli harmonikaš Ivan (slika 4.) s onim svojim vražjim pogledom. O bože, taj pogled…
I onda se iz pamćenja ukazala cijela scena, kratka epizoda s putovanja u Lavov, koja je i danas nestvarna i nadrealna. Događaj zbog kog je taj harmonikaš Ivan ostao u mojim očima jedan od najvećih frajera svih vremena.
Sve se odvija u autobusu kojim smo putovali u Ukrajinu u ljeto 1990. Mjesto radnje je u to vrijeme zastrašujuća granica u mjestu Čop, koje se nalazi na tromeđi Mađarske, sadašnje Slovačke, tada Čehoslovačke i Ukrajine, tada SSSR-a. Dakle, bila je to granica za ulazak u Sovjetski Savez. A to nije stvar za zajebanciju. Sovjetski carinici utjerivali su strah u kosti svojom nepristupačnošću i strogoćom. Imali su one karakteristične kape koje bi nabili na oči, a kad nemate kontakt očima s osobom u uniformi nikad ne znate na čemu ste.
Elem, stajali smo na toj granici-tromeđi, držali u rukama pasoše za pregled, nekoliko puta vrlo ozbiljno upozoreni od strane vođa puta i čelnih ljudi našeg KUD-a da “nemoj da bi nekom nešto palo na pamet! Ne provocirajte, ne treba nam sad da izgovore one dvije najgore riječi Всі все!” Te riječi znače: “Svi sve!” i nakon njih bi uslijedio dugotrajan i detaljan pregled svake stvari u prtljazi svakoga od nas.
Nakon nekog vremena u autobus je ušao carinik s šapkom nabijenom na oči koji je počeo polako hodati kroz autobus okrećući lice malo na jednu, malo na drugu stranu. Ljudi su s uplašenim pogledima ispred sebe držali pasoše da im se vidi slika. Sve se odvijalo u potpunoj tišini. Kad je carinik s rukama na leđima došao do otprilike polovice autobusa, netko se u toj grozomornoj i napetoj tišini – kratko nakašljao. I to na onaj način kojim se privlači pažnja i iza kojeg će onaj koji se nakašljao nastaviti govoriti.
Nakašljavanje je stiglo iz dna autobusa, sa sećije, sa srednjeg sjedala na kojem se nalazio harmonikaš Ivan Hemon. Bio je nasmiješen, s onim svojim vražjim pogledom i blago pripit od rakije koja se tijekom dugog puta konzumirala. Sjedio sam otprilike na sredini između njega i carinika koji je na potpuni užas svih prisutnih okrenuo glavu u Ivanovom pravcu.
“Gotovo je, odosmo u pizdu materinu!”, kratko je šapnuo čovjek kraj mene, a na vrhu autobusa su se ukazale glave odgovornih s užasavajućim izrazom lica.
“Kako se zoveš?”, na ukrajinskom je, glasno i vedro, Ivan upitao onog strašnog carinika.
Opet je uslijedila tišina. Carinik je šutio, šutio i onda nakon deset dugih sekundi tiho, ali dovoljno glasno rekao: “Mišo.”
I na to je Ivan Hemon kao iz topa radosno uzviknuo: “Okej, idemo svi, tri, četiri…”, i potom je zadnji dio autobusa uglas viknuo “Haaaaaj Mišo!”
I onda je uslijedilo desetak najdužih i najnapetijih sekundi, carinik je stajao nepomično okrenute glave prema Ivanu, a onda se bez riječi okrenuo i izašao iz autobusa. Mi smo sjedili u potpunoj tišini nekoliko minuta, a onda je bus krenuo i prošli smo granicu. Bez pregledavanja, hvala bogu.
Nadležni naprosto nisu imali snage za bilo kakvo držanje lekcija Ivanu jer su znali da bi to bilo uzalud. Jer šta ćeš reći budali koji cariniku na sovjetskoj granici citira famoznu rečenicu iz popularne humoristične serije Dear John koja je tad bilo vrlo popularna u nas!?
Je li Mišo shvatio foru? Je li se naljutio? Jesmo li ga posramili? Nitko nikad neće saznati.
Ono što znam jest da je ta divna budala, taj sjajni harmonikaš Ivan Hemon za mene tad postao i ostao jedan od najhrabrijih ljudi koje sam vidio u životu. Možda mislite da pretjerujem ali onda očigledno nikad niste bili na granici SSSR-a i pokušavali ući u nezamislivo veliku državu koja se počinje raspadati u tom trenutku.
. . .
Knjige i priče Aleksandra Hemona za mene su mape koje mi otkrivaju blago koja sam zakopao na zaboravljenu lokaciju. Čitajte knjige, čitajte Aleksandra Hemona. Učinit će vas bogatim.