akšam u Zagrebu, ponedjeljak 13. decembra 2021.
Nikada, dragi Basara, nisam napisao roman o opsadi Sarajeva, ili o onih četristo i kusur dana koliko sam i sam u opsađenom stanju proveo, zato što se opsada iz moje perspektive završila jednim strašnim i potpunim porazom. Znaš, nisu Radovan Karadžić i Ratko Mladić imali ozbiljnu ambiciju da osvoje Sarajevo, takav poduhvat bio bi višestruko opasan po njih, a bogme i po njihove pokrovitelje, nego je cilj tog zvjerskog iživljavanja nad gradom bio da se dubinski promijeni njegova struktura i da se izmijeni narav mjesta. Nije njihov mračni cilj bio da Sarajevo prestane biti muslimansko. Njihov cilj bio je da Sarajevo postane potpuno i jedino muslimansko, i to na način na koji ono nikada prije nije bilo. Od tog su grada njih dvojica, skupa sa svojim velikim pokroviteljima, nakanili stvoriti ojađenu i u se zatvorenu bliskoistočnu kasabu. Volio bih da mogu vjerovati kako oni u tome nisu uspjeli. Jer ako su uspjeli, o čemu bi zapravo govorio roman, ili čega bi se ticao roman o opsadi Sarajeva kakav bi upravo ja pisao?
I još nešto: sva ratna iskustva iz devedesetih, cjelokupna ta naša doživljena povijest, pod visokim je pokroviteljstvom naših zapadnih prijatelja, redom boraca za multikulturalnost i ljudska prava, kolektivizirana su i nacionalizirana. U toj nacionalizaciji ličnih iskustava, opsada Sarajeva je u punom njezinom iznosu i obliku podijeljena između Srba i Bošnjaka. Srbi su, baš svi i baš odasvuda, opsađivali Sarajevo. Bošnjaci su, baš svi i baš odasvuda, uključujući i one koji u Sarajevu nikada nisu ni bili, baštinici života i patnje unutar opsade. Gdje sam tu, naprimjer, ja? I što u toj stvari rade, na primjer, moji pokojni roditelji, danas strateški raspoređeni u dva sarajevska katolička groba, koji su preživjeli baš svaki minut sarajevska opsade, i to u stanovima koji su bili višestruko propucani mitraljeskom (majka) i topovskom (otac) municijom ispaljenom s okolnih brda? Šta su u toj stvari predstavljaju oni, ako je trauma opsade Sarajeva danas lično vlasništvo poimence svakog Bošnjaka koji se na tu opsadu pozove, a onda i svakog europskog muslimana. U krajnjoj liniji, pripovijest o opsadi u ostavinskoj je raspravi ratnih iskustava devedesetih većim dijelom pripala ne samo svakom francuskom muslimanu, porijeklom iz Alžira, nego i svakom Pakistancu, Jemencu, Palestincu, ona ne pripada mojim mrtvim roditeljima, koji su tu opsadu preživjeli. A pogotovu ne pripada meni. Takav je diktat danas prevlađujućeg bošnjačkog nacionalizma, takav je intelektualni i moralni stav Zapada, a tako o Sarajevu, sarajevskoj opsadi i pratećoj patnji danas, da se ne lažemo i ne nadlagujemo, misle i ljudi u Zagrebu i Beogradu, redom ljevičari, brižni oko ljudskih prava i vrlo angažirani oko hrvatske i srpske kolektivne odgovornosti. I pravo da ti kažem, kad njih čujem, te ljevičare zagrebačke i beogradske da progovore o Bosni i o Sarajevu, meni kao da netko kliještima čupa jetru. Na nacionaliste sam se navikao, na ove se još uvijek ne uspijevam naviknuti. Uspijem li, bit ću miran i hladan kao leden grob.
Kao što znaš, većina onog što sam u fikciji uopće i napisao tiče se Sarajeva. I ne namjeravam od svoje teme odustati. Ali to Sarajevo o kojem pišem, ja sam i izmislio. To je moje i samo moje gazdinstvo. Moj porodični grad, koji sam u velikoj mjeri zasnovao na nečemu što postoji samo s unutrašnje strane kućnoga praga. Ili što ne postoji, i nije postojalo, nigdje u stvarnosti.
Više puta spominjao sam ti da sam htio pisati o posljednjem miru u Sarajevu, dakle o ljetu 1991. To je ono što me zanima, ili što me je zanimalo, jer je dio priče o mom izmišljenom gradu. Tačnije, to predstavlja njezin kraj. To je onaj posljednji laki i bezbrižni dan pred smak svijeta, dan pred Sudnji dan. Inače, to je zanimljiva tema: vrijeme prije samog kraja vremena.
Ponekad mi se, međutim, učini da zapravo već i živimo poslije kraja vremena. Slušam ovih dana priče o ljudima koji umiru od korone po zagrebačkim bolnicama. Očevi, majke, braća muškaraca i žena koje znam iz viđenja. I svima je zajedničko isto: nisu bili cijepljeni! Oni, pak, koji preteknu, pa se živi vrate s respiratora s jednakim fanatizmom, puni nekog meni sasvim neobjašnjivog straha, govore da im ni nakon što su preživjeli ne pada na pamet da se ikad cijepe. Ne razumijem što se dogodilo s tim ljudima, koji su se još donedavno racionalno ponašali. I čega se oni boje ako se ne boje smrti? I što je to u cjepivu što je za njih od smrti strašnije?
Inače, danas je godišnjica uvođenja ratnog stanja u Poljskoj 1981. Godišnjica diktature generala Jaruzelskog. Nevjerojatno je koliko se ti događaji čine razumljivijim, i koliko su razumljiviji bili onda kada su se odvijali, od ovoga što se danas zbiva. I to ne samo u epidemiji. Digitalizacija planeta, budalasta i lucprdasta era društvenih mreža ukinula je red i hijerarhiju u svemu. Pa se onda red i hijerarhija nastoje zasnovati hijerarhijom i redom pred blagajnama u velikom supermarketu, te raznim šarenim i cirkusantskim varijantama novih fašizama. A Crkva, Crkva pomalo uživa u nagovještaju kuge, valjda se uzdajući u to da bi se iz simulacije velike nesreće moglo opet roditi nešto dobro za nju. Plitka je i vrlo profana vjera koja proizađe iz elementarnih nepogoda i epidemija.
To što starci ne žele potpisivati peticije za slobodu staraca na neki je način u nenormalnoj situaciji normalno. Kolektivnim zlostavljanjem možeš tako pokoriti, umiriti i anestezirati svaku društvenu grupu, te je nakon toga sprovesti na gubilište. Hitler je pukim zlostavljanjem uspijevao hipnotizirati Jevreje. I ne samo da je to njemu uspijevalo, nego su to širom Europe činili njegovi mnogo nesposobniji, te manje perfidni i mnogo gluplji sljedbenici i imitatori. Danas bi tako, sve u ime njihove dobrobiti, neki ludi vladar mogao zlostavljanjem umiriti i na kolektivno izumiranje nagovoriti, na primjer, aviomodelare ili pčelare. Inženjere elektrotehnike. Baš svaku jasno definiranu društvenu grupu. Jedina sretna okolnost ta je što danas ne možeš na sebe kao diktatora fokusirati kolektivnu pažnju najširih narodnih masa. Najveća je to korist od interneta, društvenih mreža i liberalnog kapitalizma institucionaliziranog u šoping molovima.
Pozdravljam te,
m