drugog listopada tisućudevetstoosamdesetsedme
vojo šindolić piše danijelu dragojeviću pjesmu
o slovenskom mjestu koje se zove materija
desetak godina poslije danijel dragojević
kopa s malo više zraka nego motike
sam sebi pjesmu o istom mjestu
kao da se ništa nije dogodilo
kao da su jedan pored drugoga brali
u isti herbarij budućnost staru šest sati
cijeli je slučaj sada povjeren meni
sužava se polako krug oko materije
pendreci trepere