Uska šaka, meki činovnički dlan Pere Zlatara, svaki put bih se iznenadio pri rukovanju, ali iznenađenje bi brzo prošlo, imao je zdravo, svijetlo lice, osmijeh dječački širok, predratni, pitao sam ga zabrinuto zašto je smršao, ne znam, odgovorio je, ali mislim da nisam bolestan, bilo je to prije desetak godina, poslije smo se viđali, jednom i u Beogradu, na Terazijama, u tom gradu Pero je bio domaćin, kao što je i u ovom gradu bio domaćin, i teško ga je seliti u perfekt, revidirati vrijeme, pretvarati ga u prošlost, koja se možda i nije dogodila, kao što se većina onog o čemu novine danas pišu nije dogodilo, sada kad je stigla vijest da je umro, iznenada, u vrijeme najveće afere u suvremenoj povijesti čovječanstva, on, majstor za afere, umro je u vrijeme korone, gospodski, od neke druge bolesti, i nekako je čudno da se to dogodilo dok se ljudi naokolo sve manje rukuju, najprije iz epidemioloških razloga, koji zatim prelaze u naviku, pa u običaj i u tradiciju, i hladi se Perin dlan, postaje tvrd, kao da je od gline ili od plastelina, prije nego što će se konačno sasuti u prah i svesti na kosti šake, koje su do prije nekoliko dana tvorile najsavršeniji stroj na svijetu.