Kahva na dohvat jedne
Sarajevo blues na dohvat druge
Ruke.
Jutro je i izašli smo u bašču.
Kćerka i ja. Slušati ih skrivene u šumarcima
kako klikću pozdrave suncu.
Zelenilo i behar, propupale ruže,
Blagi vjetrić u Imaninoj kosi.
Jedino je što može ovog jutra stati u srce.
Ni traga ljudskog, u koraku, u poviku,
u uzdahu, u svjedočenju
u vremenu, u prostoru.
Sami smo i to nam je dovoljno.
Pa ipak dok slušam Dhafera Jusufa
Mislim o ratu
iako je glas umjetnika pitom i mio.
Ovdje je rat
Ostavio posao nedovršen.
Vidljivo je to u razbijenim prozorima
Na izrašetanim fasadama
Na porušenim krovovima i kućama.
Koje niko ne podiže.
U kojima niko ne živi.
Rat je ove ljude podijelio
jedne pod zemljom
druge širom Zemlje.
Imany se vješa o moj vrat.
Kako je samo brzo porasla i
Kako i ne znajući prkosi
Tišini
koju je rat za namjesnika ostavio.
Ovdje.
Prozor 2015.