Čitavog života ulizujem se mačkama. Šta one hoće? Ne znam. Siguran sam da postoji neki početak svijeta koji mačka nije zaboravila dok mi piša po četkici za zube. Nečega ima u načinu na koji me gleda dok to radi, a to čega tu ima, ja sam potpuno izvan toga. Mačke me ne vole.
Werner Aspenström, moj najdraži švedski pjesnik, pisao je poeziju za svoje mačke.
T.S.Eliot bio je mačji pastir i život proveo je u ritmičnom dijalogu s mačkama.
Oko crne praseće mačke koja voli votku, pištolje i sarzkazam odvija se radnja Majstora i Margarite.
A prijateljica moje prijateljice ima takve dvije. Zovu se Ručak i Večera.
Češirske mačke prividne.
Prije više godina pozvan sam u Göteborg da čuvam jednu mačku i moj se život brzo pretvorio u pakao. Priređivala mi je osobito okrutne zasjede, iz čista mira grizla tetive, vrtila se umiljato oko mojih nogu samo zato da pokušam još jednom, još samo ovaj put, ispružiti ruku da je pomilujem u nadi da će sve biti u redu. Zatim bi me do krvi izgrebala. Nisam više znao što bih pa sam se od straha zaključavao u manju sobu i izlazio tek da je nahranim i počisitim govna. Kidnapirala me mačka. Jedne večeri prošla je kroz zaključana vrata kao misao o slobodi i dopustila mi da zajedno gledamo Ghostbusterse. The lady of situations. Vidimo je na ovoj fotografiji koja je dugo bila zaboravljena.
Na drugoj jednoj fotografiji, onoj splitskoga fotografa Feđe Klarića, vidimo Enza Bettizu i mačka za stolom. Redakcija ovog časopisa, koja među mnogim svojim talentima ima i nebesku manu za davanje imena stvarima, objavu je nazvala Mačak i pisac objeduju. Obreduju! Ovaj je tekst pokušaj da se tome divim.
Nije nikakva tajna da u životu želim biti skupocjeni plućni bolesnik iz okolice Lugana koji kašljuca u gazu pored jezera i lijepo laže. To bez mačke izgleda ne ide i zato mi je kako mi je.