Logor je oca podijelio na dvoje
Prvi kad jede – ništa se ne čuje
Drugi dok srče – u uši se
Uvlače uholaže; njegovo srce
Ne kuca, već pršće, on kad sjedne
Pršljen mu o pršljen kvrcne
Od kako je izašao iz logora
Otac je u našoj kući sršljen
Njegov san, majčinom je iglom
Ko čarapa krpljen, i trpljen