hrvatska prijevodna književnost izvan nacionalnih granica
Nedavna vijest o odlasku cijenjene hrvatske književnice Slavenke Drakulić odjeknula je i u Italiji. Od spisateljice su se dirljivim riječima oprostili njezini talijanski izdavači, prevoditelji, prijatelji i suradnici, prisjećajući se njezinih djela i osobnih susreta. Drakulić se na talijanskoj književnoj sceni pojavila devedesetih godina knjigama koje su tematizirale komunizam, raspad bivše Jugoslavije i postkomunizam, poput Balkan Expressa, Café Europe i Kako smo preživjeli komunizam. Objavljivala je na talijanskom jeziku gotovo do samoga kraja života. Samo mjesec dana prije smrti gostovala je na Salone Internazionale del Libro u Torinu, najvažnijem talijanskom sajmu knjiga, gdje je sudjelovala na susretu posvećenom iznimnim ženama o kojima je pisala.
Slavenku Drakulić osobno sam upoznala krajem 2013. godine u Oslu, na godišnjoj konferenciji mreže Eurozine, na kojoj sam učestvovala kao članica uredništva talijanskog časopisa Lettera Internazionale. Bio je to neobičan osjećaj: odjednom sam se našla licem u lice s jednom od ikona hrvatske, nekoć i jugoslavenske književnosti, autoricom čije sam romane čitala još kao gimnazijalka u Splitu. Posebno me je razveselio e-mail „Od Slavenke” koji me po povratku u Modenu dočekao u inboxu. Netom prije našeg susreta u Hrvatskoj je bio objavljen njezin roman Optužena. Slavenka je neprestano tragala za novim izdavačima i prilikama da njezina djela pronađu put do čitatelja. Bilo joj je drago što se zanimam za njezino pisanje i tako se postupno stvorila prilika za suradnju. Njezino povjerenje doživjela sam kao veliku odgovornost. Slavenka Drakulić imala je ono što nedostaje većini autora koji pišu na hrvatskom jeziku – međunarodnu prepoznatljivost. Njezino ime bilo je poznato talijanskim izdavačima, što je olakšavalo predstavljanje novih knjiga čak i kada su izlazile iz okvira tema po kojima ju je talijanska publika upoznala tijekom devedesetih godina. Tu je prepoznatljivost velikim dijelom izgradila zahvaljujući svojim esejima i novinarskim tekstovima koje je pisala na engleskom jeziku, u razdoblju kada je međunarodni interes za prostor bivše Jugoslavije bio daleko veći nego danas. Engleski nije bio tek sredstvo komunikacije, nego prostor u kojem je širila mogućnosti vlastite autorske slobode i dopirala do čitatelja koje hrvatski jezik sam po sebi nije mogao dosegnuti. Vrlo je dobro razumjela što znači biti autor koji dolazi iz male jezične zajednice i koji želi biti čitan izvan nje. Sjećam se da mi je tijekom rada na prijevodu Optužene poslala i englesku verziju romana, koju je, koliko znam, sama financirala kako bi knjiga lakše pronašla put do drugih izdavača i drugih jezika. Taj me postupak tada iznenadio, a danas ga razumijem kao izraz njezine potpune svijesti o tome kako funkcionira međunarodno izdavaštvo. Znala je da dobra knjiga nije uvijek dovoljna. Potrebni su prijevodi, mreža kontakata, upornost i spremnost da autor sam otvara vrata vlastitim djelima. Jednako je tako bila svjesna složene uloge prevoditelja. Jednom mi je, gotovo usput, rekla: „Nećeš ti to moći sve sama.” Tek sam poslije u potpunosti shvatila što je time mislila. Prevoditelji s hrvatskog jezika ne prevode samo tekst. Najčešće moraju pronaći izdavača, zainteresirati urednike, pratiti knjigu, graditi mostove između dviju kultura i obavljati niz poslova koji daleko nadilaze sam čin prevođenja.
Danas, kada Slavenke više nema, bojim se da bi se moglo postupno izgubiti ono što su ona, Dubravka Ugrešić i još nekolicina autora, među kojima je i Miljenko Jergović, desetljećima gradili – prepoznatljivost hrvatske književnosti u svijetu, pa tako i u Italiji. Ta bojazan proizlazi iz dviju činjenica. S jedne strane, u globaliziranom svijetu objektivno je sve manje interesa za književnosti koje dolaze iz malih jezičnih zajednica. S druge strane, još uvijek ne postoji dugoročna i sustavna kulturna strategija koja bi hrvatsku književnost predstavljala i zastupala u inozemstvu. Zbog toga se najveći dio posla i dalje odvija stihijski, zahvaljujući pojedincima koji vlastitim entuzijazmom i privatnim sredstvima popunjavaju praznine sustava. Najčešće su ti pojedinci upravo prevoditelji – najslabija, ali u ovom trenutku i najvažnija karika u predstavljanju hrvatske književnosti svijetu. Postavlja se, međutim, pitanje koliko takav model još može opstati i što država može učiniti kako bi se napokon ostvario nužan pomak.
Prepoznatljivost jedne zemlje ne počiva samo na razgledničkim prizorima, lijepim otocima i moru. Dugoročno se ne može graditi isključivo na pozivu da se konzumira njezina vanjština, nego na ulaganju u upoznavanje njezine kulture, povijesti i unutarnjeg svijeta. A tko može otvoriti taj prostor bolje od književnosti? Upravo su pisci oni koji omogućuju da jedna zemlja bude prepoznata ne samo kao turistička destinacija, nego i kao kulturni prostor s vlastitim glasom, iskustvom i identitetom.
Estera Miočić jedna je od najaktivnijih prevoditeljica i književnih skautica za hrvatsku, srpsku i bosanskohercegovačku književnost. Rođena u Splitu, od 1994. godine živi u Italiji, gdje je diplomirala na studiju DAMS-a (Umjetnost, glazba i izvedbene umjetnosti) na Sveučilištu u Bologni.
Zahvaljujući njezinu radu na području književnog posredovanja, na talijanski su prvi put prevedeni autori poput Ivane Bodrožić, Drage Hedla, Saše Ilića, Damira Ovčine, Jurice Pavičića i Marine Vujčić. Također je pridonijela obnovi interesa za autore koji su talijanskoj publici poznati još od devedesetih godina, poput Slavenke Drakulić, Miljenka Jergovića i Dragana Velikića.