Počelo je sve jednog dana kada su naši očevi i djedovi zamislili da naprave jednu kućicu za nas gdje bismo provodili svoje slobodno vrijeme. Nazvali su je Omladinski dom. Ljudi su bili u slozi i zajedništvu, pomagali jedni drugima. Davali ruke u berbi grožđa i maslina, šalovanju fundamenta za kuću, salivanju ploče ili pravljenju krova. Tako se svaki dan osjećala radost kroz uzburkanost različitih događaja u selu. Nažalost, bilo je i tužnih dana gdje bi opet jedni drugima pomagali.
Prije izgradnje Doma sve se dešavalo na najvećem guvnu, jer bilo ih je više. Na tim okruglim prostorima guvna, na kojima se inače za ljetne žege vršlo sijeno i tad bi se dizala prašina, znoj bi tekao ne od truda već od igre kola i pjevanja partizanskih i drugih pjesama, dok je ogromna vatrena buktinja na sredini bacala žeravice u vis i produhovljavala naše dječje ushićenje što nam pripada sloboda i mirno odrastanje. Pucketala je vatra uveseljavajući naša bića, a varnice vrcajući davale ugođaj.
Skupljanje na guvnu bio je poseban doživljaj. Dotrčavši iz škole, bacili bismo torbe u letu, utrčali unutar kola dok su odrasli zagrljeni isprepletenih ruku iza sebe pjevali gromko i igrali, ponekad bi svirala harmonika ili cvintare. Lica su sijala od topline vatre i nekakvog kolektivnog ushićenja, zajedništva ili od vina i rakije. I tako do kasno u noć, dok nas djecu netko ne isprati kući.
Poslije se danima čulo po selu prevrtanje priča i utisaka, ogovaranja.
I onda sagradiše Dom za omladinu, kako ga nazvaše. Ugasle su logorske vatre i guvna ostala samo za vršidbe još par godina od tada.
Otvorenje je bilo svečano za Dan Republike s prigodnom priredbom i dobrim odazivom. Cijelo selo je došlo, djeca su sva bila uključena u program. Svi smo provirivali kroz zavjesu da vidimo jesu li naši došli i u kojem redu sjede. Pripremljeni su skečevi, kola, recitacije, himne (uvijek dvije) te druge pjesme i moderni plesovi.
I na kraju, kad odrasli odu, disko veče s našim bendom ili samo s pločama, a poslije kasetama na kasetofon sa pojačalom.
Kad počeše pravi dani života, revolta, prvih pijanstava, simpatija, plača uz tužnu muziku, trčanja uz vjetar i sukoba, u prvom redu s roditeljima, pa sa samim sobom. Glumili smo da smo nešto, a ništa još nismo bili, u stvari bili smo sve, ali ko bi to shvatio, dok je u ratu sa samim sobom, da nije u pravu i da će se sve promijeniti godinama. Je, neki su pomalo već odlazili u svijet i dolazili s novim pločama, pričama i modnim stilovima, pokazujući da tamo negdje postoje drugi svjetovi ali sa sličnim ljudima.
Bili smo seoska djeca koja su u šetnjama i igrama nalazila raznu hranu i zabave u sklopu s prirodom i njenim mijenjanjem i ništa nam falilo nije.
Poslije škole se trčalo u Dom, sjedili bismo ispred, po ogradi, i pričali, zezali se te dogovarali za sve, a bilo nas je u par generacija pedesetak. Živjeli smo djetinjstvo pa mladost organizirajući plesove, priredbe, slobodne aktivnosti kao svirke tamburica, gluma, igranje kola i drugih plesova, igranje stolnog tenisa, čitajući knjige iz biblioteke koja je bila bogata knjigama na latinici i ćirilici.
Nove godine bismo pripremali po mjesec dana prije s svim ukrasima koje bismo sami napravili i jelkom koju smo sami posjekli u šumi. Jednu smo zasadili ispred, a ona je rasla poput nas.
U prvom redu život drugarstva i sloge, razbibrige i zajedničkih dogovora. I u Domu odrastali, moj čitav put je ispraćen tamo, a to je bila privilegija.
Najljepše priredbe bijahu za Prvi maj s obaveznim nošenjem Titove štafete, praćeni toplim vjetrom i mirisom jorgovana i viola raznih boja koje bismo stiskali u rukama obučeni u narodne nošnje naših predaka. Poslije večernjeg programa čekali bismo da odrasli odu te da napokon budemo bez nadzora, slušamo muziku, plešemo sentiše, skačemo. Do dugo u noć, ako niko ne dođe po nas, ili ako nas komšije ne otjeraju zbog buke. Disko kugla i napravljeni lajt šou davali su posebnu notu takvih događaja. Omladina je bila posebno kreativna, i to baš u svemu, svaki pojedinac je bio za nešto.
Nestao je krov s Doma kao da je od lego kocaka, pozna se mjesto gdje je bila bina, gdje sad rastu smokva i oleandar.
Uvijek se dogovaramo kako ćemo ga obnoviti, ali ništa od toga jer nas je sve manje koji imamo sjećanje na Dom. Vita jela ispred je baš narasla, spomenik palim borcima strči razbijen, dok djeca koja slučajno prolaze i ne obraćaju pažnju.