Vozovi sporo mile, idu na jug.
Pogrebnu povorku čini i ovaj cug.
Pijani vojnik spava sa flašom vina.
Zrakom se širi miris
znoja, urina.
Ako preživim ovu zimu rusku,
možda ću vidjeti opet istočnu Prusku.
Nad vlakom zvjezdano ili
od pahulja vjetar vazduh trijebi.
S mukom tražim i tumačim
moralni zakon u sebi.
Olga, srca širokog kao Volga,
Olga, srca širokog kao Volga.
Izgubih svoje sretne karte,
u džepu poderan cener herc,
ispod bluze grudi lomi
i razara Weltschmerz.
Ne, to nije depresija,
to je patnja i prolaznost,
mori i muči me tjeskoba,
ne anksioznost.
Ti me tješiš, nudiš mi špek,
štrudlu i čaj.
Ne želim napolje, vani je pakao,
s tobom kraj šporeta zemaljski raj.
Gledam te krišom u zrcalu,
dok stavljaš šnalu u kosu.
Buljim u tvoje smeđe oči
i brojim pjege na nosu.
Olga, srca širokog kao Volga,
Olga, srca širokog kao Volga.
Opet je hladno, hauptman viče,
drugovi zatežu oroz,
prsti se lede, koža se ježi,
kroz stepu, prolazi isti voz.
Po horizontu bijesno gmiže
bombarder Sivi,
vremena nema, zajtnot,
tako prolazi dezert.
Možda se netko vrati kući,
možda se dokopa mirnog sna,
možda će netko, jedan od mnogih,
ali taj jedan nisam ja.
Olga, srca širokog kao Volga,
Olga, srca širokog kao Volga.