Knjiga zagrebačkog pjesnika Gorana Babića Okus oskoruše objavljena je 1982, u Novom Sadu, u izdanju Matice srpske, na pismu ćiriličnom. Na zalistu piše i da je tiraž 1000 primeraka. Četrdeset i koju godinu kasnije knjiga se rijetko, ili gotovo nikad, nađe u zagrebačkim antikvarijatima. Je li to zbog pisma kojim je pisana ili je zbog pjesnikove reputacije, to ne možemo reći. Iz Zagreba Babić je otišao prije skoro trideset i pet godina, nakon čega je egzorciran iz hrvatske književnosti i podvrgnut općem zaboravu.
Posljednja pjesma u Okusu oskoruše nosi naslov O Zagrebu kad se govori i nije se našla u knjizi izabranih Babićevih pjesama Živjeti s Caligulom, s kojom se, preko Frakture, makar i simbolično, viški Odisej vratio kući. Očito, sastavljač te osobne antologije nije u njoj prepoznao ni poetsku, ni retoričku, ni tematsku važnost i ostvarenost, ili možda nije najbolje razumio o čemu ona, i kako, govori. A govori, doista, više nego što pjeva, jer je sastavljena poput kakve službene izjave, s kojom pjesnik nastupa administrativno pred poviješću. Dosljedno tako sprovedena, suha i jasna, pjesma je to u obranu grada, sumnjičenog za koješta (za zla njegovih sugrađana, kao i za potvore i koještarije), grada koji počesto nije imao svojih glasnika i branitelja. Trebao mu je, tom Zagrebu, tad, Goran Babić.
Godine 2026, jedne maglovite nedjelje u veljači, kada se grad mrznuo jer su mu isključili parno grijanje, jer da građani ne glasaju onako kako bi se po hrvatski to trebalo činiti, pa ih valja malo pod led, sjetio sam se pjesme O Zagrebu kad se govori, te sam je ovdje prepisao iz knjige Okus oskoruše.
O Zagrebu kad se govori
O Zagrebu kad se govori,
(a govori se, često)
zaboraviti ne treba, mislim, nikako,
godinu četrdeset drugu,
po najezdi ustaša
na Kozaru, Mrakovicu,
građani kad su Zagreba,
(Hrvati većinom, dakako)
srpske djece
možda dvadeset hiljada spasili
iz ruku krvnika izvadivši ih.
To, s uma, ne smije se smetnut.
Valjalo je ići u Jasenovac, Jasku,
u logore, u pse, u žicu,
trebalo je prisiliti,
nekako, koljače,
da dopuste, djecu da puste.
Pokrenuti, zatim, mnoge
(preplašene) ljude,
ljude u oskudici,
ušljivu nejač, očajnu,
krastavu i gladnu,
u kuće da prime, potrebno je bilo.
I to ne nekolicinu,
nego tisuće.
To valja, svakako, kažem,
imati na umu
o Zagrebu kad je riječ.
___________Goran Babić