Od večeri 25. listopada, tačnije od 21 sat i trideset i kusur minuta, kada je Aleksandar Vučić priznao da je izgubio izbore, ja događaje mjerim onim što bi o njima rekao moj prijatelj Teofil Pančić, koji već neko vrijeme počiva spepeljen na jednome vojvođanskom groblju. Nisam s njime u nekromantskoj vezi, ali sam ga dobro poznavao, naše prijateljstvo nije bilo od onih prijateljstava zasnovanih na međusobnoj idealizaciji, koja završe strasnim zaljubljivanjem i jednakim odljubljivanjem, mi smo se stvarno poznavali. Tome je po svoj prilici pridonosila obostrana osobina: sklonost iznošenja manjinskih, društvenoj zajednici, pa i zajednici istomišljenika antipatičnih stavova. Teofila sam poznavao u svaki njegov tekst i u svaki njegov stav, kao što je i Teofil mene poznavao u svaki tekst i stav.
Kad bih se u nečemu što sam napisao, izgovorio ili samo pomislio osjetio sam kao avet, pomislio bih na Teofila i nisam više bio sam. Ili bih, shvativši da ni Teofil to ne bi baš tako rekao, znao da on zna iz čega moj stav dolazi.
Mislio sam na Teofila dok sam na televiziji gledao obezvučićenu Srbiju, policiju koja se razmiče pred građanima, građane koji od Ćacilenda čiste Pionirski park i u tom parku, među svim drugim skulpturama, skulpturu posvećenu Ivanu Goranu Kovačiću, i mogao sam u svojoj glavi zamisliti Teofilov tekst o mladosti koja vlažnim krpama u Beogradu u jesen 2026. briše Gorana.
Znam kakav je o tome Teofilov stav. Moj je u ovom slučaju isti takav, ali za njega ne garantiram mjestom boravka, ličnom kartom i mjestom u autobusu beogradskog gradskog prevoza. Teofil je to činio umjesto mene. Teofilov Beograd moj je Beograd. On, srećom, nije sasvim spepeljen, nego ga eno u mojoj glavi. Teofila i Beograda.
Sljedećeg dana bio sam, međutim, ponižen i zgrožen nečim što bi on sigurno opisao u Nuspojavama u sljedećem broju Vremena, gnjevan jer je njegov stav bio da ne dopušta da ga ponižavaju.
Riječ je, naravno, o snimcima zlostavljanja Dragana Vučićevića, vlasnika i urednika Informera. Ili, iz Teofilove perspektive, vlasnika i urednika općeg zla. Iz moje perspektive, Vučićević je nešto kao vlasnik i urednik Hrvatskog tjednika. Iz perspektive nekog bečkog Jevrejina, vlasnik i urednik Völkischer Beobachter…
Ali dok ga prigodno okupljeni zlostavljaju, on najednom nije ni vlasnik ni urednik, nego je izgubljen i obeznanjen čovjek, kojem mogu raditi što im je volja. I dok se to događa, biva savršeno nebitno tko je on do 25. listopada u 21 sat i trideset i kusur minuta bio, kao što je nebitno i tko će on biti, pod uvjetom da ga na licu mjesta ne zatuku.
On je, dok ga zlostavljaju, samo zlostavljani čovjek. Ili, ako vam riječ čovjek previše gordo zvuči, onda je samo zlostavljani stvor. Istina, zlostavljanje stvora, tojest stvorenja, u neku ruku zvuči neugodnije od zlostavljanja čovjeka.
Moja zgroženost, osjećaj poniženja i pomisao, sasvim egoistična, ali srećom kratkotrajna: šta meni sve ovo treba?, nije posljedica činjenice da prisustvujem, makar i na daljinu, aktu nasilja. Moj osjećaj poniženja tiče se moje trenutne i potpune identifikacije s Draganom Vučićevićem. Tko god je ikad, od predškolskih dana pa do kasnih godina, bio zlostavljan, ponižavam i linčovan, osjetit će tu vrstu identifikacije.
A šta, recimo, meni treba da se identificiram s nekim tko je sasvim na drugoj strani od strane na kojoj zamišljam sebe? Zlostavljanje takvog čovjeka vrijeđanje je onih koji se identificiraju sa zlostavljanima. Zlostavljanje Dragana Vučićevića vrijeđanje je mog prijatelja Teofila, kojeg su mlatili u gradskom prometu, i to dan prije nego što će poći na more. Pomislio sam, hvala Bogu da Teofil ne mora da doživi ovaj sram i piše sljedeće Nuspojave, zbog kojih će ga pravednički izvrijeđati oni koji bi mu trebali biti istomišljenici.
Mogao sam ovo prešutjeti, ali da sam prešutio, značilo bi da mi je svejedno. A nikad mi nije bilo svejedno.
Osim toga, zen koan kaže: budeš li jahao čovjeka, pretvorit ćeš se u konja.
Godine 2011. ubijen je, na izlazu iz kanalizacije, Muamer Gadafi. Teofil Pančić reagirao je tekstom naslova “Ispiranje straha”. Na ajfelovom mostu prenijeli smo ga 23. listopada, samo tri dana po Gadafijevoj smrti.