Novi podaci o podrijetlu nobelovca Ive Andrića

Sažetak: Dosad se smatralo da je podrijetlo Ive Andrića od Andrića iz Čemernog u općini Ilijaš. U radu se, na osnovi uvida u stare i dosad neobrađene matice krštenih, vjenčanih i umrlih župe Sarajevo (1767.-1856.) dokazuje da Andrić nema veze s prezimenjacima koji su nekad živjeli u Čemernom nego da vodi podrijetlo od roda Mišić-Andrić iz sarajevskog naselja Zabrđe.
Ključne riječi: Ivo Andrić, Andrići, Mišići, biskupski popisi, župne matice, Miroslav Karaulac

O podrijetlu Ive Andrića

U znanstvenoj literaturi, kao i u popularnim časopisima, mnogo je pisano o podrijetlu i korijenima nobelovca Ive Andrića, a tom temom najviše se bavio Miroslav Karaulac (1932.-2011.), srpski književnik i strastveni istraživač svega što je bilo vezano za Andrićevu biografiju i književni rad.

U biografskim prikazima Ive Andrića obično se kaže da je rođen 9. listopada 1892. godine u Travniku, u mahali Zenjak, blizu ulaza u Travnik iz pravca Sarajeva i Zenice, mada se to, po nekima, desilo u obližnjem Dolcu, gdje je njegova majka Katarina, rođena Pejić, toga dana bila u posjetu rodbini. Istog dana je kršten po tadašnjem travničkom župniku Juraju Pušeku, u maticu krštenih upisano je ime Ivan, a kum mu je bio Tadija Antunović, vlasnik kuće u kojoj je Andrić rođen i radni kolega njegovog oca Antuna.

Istraživanje Andrićeva podrijetla znatno je otežavala i činjenica da se radi o prilično čestom prezimenu koje se u prvom popisu katoličkog pučanstva na području BiH, koji je 1743. godine sačinio biskup Pavao Dragičević, spominje u brojnim mjestima na području Bosne i Hercegovine: u Smričanima kod Livna, u Prudima i Volujaku kod Jajca, u Zabrđu kod Kotor-Varoši, u Bistrici kod Fojnice, u Papratnici kod Žepča, u Dragunji kod Tuzle, u Bodežištu kod Brčkog, u Seoni u župi Bijela, u Donjem Teševu kod Kraljeve Sutjeske, u Vrancima kod Kreševa, te u Planini (danas Čemerno, općina Ilijaš) kod Sarajeva.Poznato je i sve što je bilo bitno, a vezano je za život Andrićeva oca Antuna: da je čitavog života bio sudski poslužitelj, zaposlen u tadašnjim pravosudnim institucijama, pošto je zanat izrađivača mlinova, kojim se njegova obitelj bavila prethodnih desetljeća, propao, te da je umro dok je još Ivo bio veoma mali. Isto vrijedi i za Andrićevu majku Katarinu.

O Ivinom djedu Anti (Antunu) i dosad se znalo ponešto, o čemu Karaulac piše u istom djelu. Sin je Nikole Mišića-Andrića iz Sarajevskog Polja i Ivke, rođ. Trogrlić iz Lepenice. Rođen je 15.VIII.1820. godine, istog dana ga je krstio tadašnji sarajevski župnik fra Mijo Nikolić, a kum mu je bio Nikola Dujmović iz obližnjeg naselja Doglodi. Godine 1844. tadašnji sarajevski župnik fra Ivan Musić vjenčao ga je sa Katarinom Pamuk, kćerkom Ivana iz Sarajeva i Mande, rođ. Milanović iz Rankovića, a kumovi su im bili Ivan Peco (kasnije često i Pecić), Sarajlija doseljen iz Kreševa, i Ivan Andrić iz Kreševa. Umro je 30.XII.1872. godine, i to, kako je navedeno, u 60. godini života, iako je stvarno imao nepune 53 godine.

Bilješka iz 1872. godine o smrti Ivinog djeda Ante Andrića

*

Svi navedeni podaci nalaze se u matičnim knjigama župe Sarajevo, koje se i danas, budući da je sarajevsko područje sve do 1881. godine i uspostave redovite crkvene hijerarhije spadalo pod njegovu nadležnost, čuvaju u arhivi Franjevačkog samostana u Kreševu.

Povezanost tadašnjih sarajevskih Andrića s Kreševom vidljiva je i kroz razne druge segmente, između ostalog i po tome što su oba kuma spomenutog Antuna bili Kreševljaci: jedan (Ivan Andrić) za kojeg je navedeno da u to vrijeme živi u Kreševu i može se pretpostaviti da je s njim rodbinski povezan, dok je drugi drugi (Ivan Peco) u Sarajevo doselio upravo iz Kreševa, što je na mnogim mjestima u maticama izrijekom navedeno. I nekoliko drugih zapisa u maticama svjedoče o vezama Antuna Andrića s Kreševljacima, pa je, primjerice, 1840. godine, zajedno sa već spomenutim Ivanom Pecom, bio vjenčani kum Šimi Kulišu, sinu Ivana, doseljenog iz Kreševa, i Mariji Trogrlić iz kreševskog sela Crkvenjak, a Ivan Peco bio je 1846. godine i kršteni kum Nikoli Andriću, prvorođenom sinu Ante i Katarine, rođ. Pamuk, bratu Ivinog oca Ante.

Stvari postaju jasnije kad se zna podatak da je Ivan Peco, sin Ante Pecića iz Kreševa i Mande Anunović (Krištić), doseljen iz Kreševa, bio oženjen (vjenčali se 1824. godine) Marijom Mišić, kćerkom Nikole Mišića i Tomasije, rođ. Vidović iz Zabrđa.

Tu je i podatak da se Andrići vrlo rano prisutni u Kreševu, već u dvama najstarijim poznatim poimeničnim popisima bosanskih apostolskih vikara (biskupa): u popisu iz 1743. godine ima ih u Vrancima, selu udaljenom oko 2 kilometra od Kreševa, a 1768. godine i u samom Kreševu. I kasnije ih ima i u Vrancima i u Kreševu, kao i u Deževicama (od 1776.), Mratinićima (od 1805.) i Botunji (1813.), a neko vrijeme su predstavljali prilično brojan rod, pa se spominju posebne loze Andrića u kreševskom kraju: Andrići-Dunđeri (prvi put se spominje 1778.) i Andrići-Bucići (prvi put se spominje 1779.).  Riječ dunđer dolazi iz perzijskog jezika i označava čovjeka koji je drvodjelja, tesar i zidar ujedno, koji ima znanje nekoliko zanata i sam je u stanju napraviti kuću. Općenito je to u Bosni izraz za čovjeka koji je sposoban i snalažljiv u raznim zanatima. Budući da je Antun bio zanatlija koji je pravio odlične mlinove za mljevenje kave, sve je ukazivalo na to bi njegovi mogli biti podrijetlom od kreševskih Andrića, tim više što je Kreševo u to doba, još od srednjovjekovlja, jedno od najznačajnijih zanatskih središta u Bosni i Hercegovini, i to upravo na planu obrade metala:

(…) čitavo Kreševo tada je bilo jedna velika kovačnica, pa ga neki nazivaju „Bosanski Ruhr“, a u malim kovačkim pogonima izrađuju se konjske ploče, čavli, brave, noževi, mlinovi za mljevenje kave(!), male lovačke puške i drugo, pa čak, i to već u drugoj polovici 18. stoljeća, i tako precizne izrađevine kao što su medicinske sprave.

I rod Pamuk (Pamukovića), kojem pripada Antunova žena Katarina, također je rano prisutan u Kreševu, već od  1797. godine, kada je u Kreševu kršten Mato Pamuković, sin Ivana i Anđe r. Marešević, nastanjenih u Kreševu, gdje se često spominju i narednih desetljeća.

Mnogo toga, dakle, upućivalo je na to da je podrijetlo Andrića u kreševskom kraju. Međutim, pretražujući veoma obimne matice tada velike župe Kreševo, ispostavilo se da imena Andrićevih predaka u dotad poznatim imenskim i prezimenskim kombinacijama nema ni u maticama krštenih, ni u maticama vjenčanih. Ni pretraga spomena Dunđera i Bucića nije dala rezultata, a kombinacije se nisu spominjale ni kod Ćorića iz sela Bukva kod Kreševa koji su također imali, a i danas imaju, nadimak Andrić.

*
Loza Mišića-Andrića u maticama župe Sarajevo

Pretraga matica župe Sarajevo (sačuvane od 1767. godine) rezultirala je informacijom o rodu Andrića kao razmjerno brojnom i nastanjenom najprije, od 1772. godine, u selu Crnotina (danas prigradsko naselje Bojnik), a prvoj polovici 19. stoljeća u tadašnjim selima, a danas također prigradskim sarajevskim naseljima Dvoru i Otesu (od 1832.), kao i u samom gradu (od 1833.).

Jedni Andrići živjeli su i na području Čemernog, koje je tada pripadalo župi Sarajevo, što je Miroslava Karaulca navelo da ustvrdi kako su “Andrićevi preci starinom iz jednog zaseoka na obroncima planine Čemerno, na samom rubu Sarajevskog polja.” Karaulac je, ne uzimajući u obzir tada česte migracije, kao i nekoliko velikih epidemija kuga, zaključio tako zbog podataka iz spomenutih biskupskih popisa. Naime, u izvještaju biskupa Pavla Dragićevića 1742. godine u selu Planina (danas župa Čemerno) živio je i Ivo Andrić sa devet članova obitelji, dok u popisu biskupa Marjana Bogdanovića iz 1768. godine.

“(…) vidimo da te godine u Sarajevu živi Andrija Andrić sa 13 članova porodice. Drugih Andrića, te godine, u Sarajevu nema, a vidimo da ih više nema ni u Čemernom. Andrići su, po svoj prilici, između ova dva vikarska obilaska župa prešli sa Sarajevskog polja u Sarajevo. Jer te godine, to su jedini Andrići u župi Sarajevo.

Karaulčevi podaci su, dakako, točni, no zaključak je pogrešan. Naime, pretragom podataka o sarajevskim Andrićima ispostavilo se da jedna grana inače vrlo brojnog roda Mišića ima nadimak Andrić, a daljnjom analizom došlo se i do toga da Antun Andrić, djed Ive Andrića, pripada upravo toj grani, odnosno da Andrići ne vuku podrijetlo ni od kreševskih, ni od Andrića iz Čemerna, nego od sarajevskih Mišića.

Naime, u matičnoj knjizi vjenčanih župe Sarajevo za 1806. godinu navedeno je da su se vjenčali Nikola, sin Andrije Mišića iz Zabrđa i Ruže, rođ. Naorevčić (Nahorevac), nastanjen u Zabrđu, i Tomasija (Toma), kći Stanislava Vidovića iz Bara i Ane, rođ. Tomić, iz Dvora. Vjenčao ih je tadašnji sarajevski župnik fra Juro Marešević, a kumovi su bili Stjepan Konjicić iz Dvora i Petar Mišković iz Zabrđa. Tomasija je umrla 1815. godine u 30. godini života, gotovo sigurno od kuge, koja je te godine strašno harala cijelom Bosnom, pa se Nikola već 1816. godine oženio Ivkom, kćerkom Petra Trogrlića i Marte, rođ. Olujić, nastanjenih u Lepenici (općina Kiseljak). To su isti oni Petar Trogrlić i Marta Olujić koji se navode kao roditelji Ivke, supruge Nikole Andrića, oca Ivinog djeda Antuna. Nikola Mišića alias Andrić, kako je zapisano u matici umrlih, umro je 1832. godine u, kako stoji, 45. godini života, što je netočan podatak, budući da je rođen 1789. godine, što znači da je umro u 43. godini.

*

Bilješka o krštenju Nikole, sina Andrije Mišića i Ruže, rođ. Nahorevac

Bilješka iz 1806. godine o vjenčanju Ivinog pradjeda Nikole Mišića i Tome Vidović

Bilješka iz 1816. godine o vjenčanju Ivinih pradjeda i prabake Nikole Mišića i Ivke Trogrlić

*

Bilješka iz 1832. godine o smrti Ivinog pradjeda Nikole Mišića alias Andrića

Krajem iste godine kad je umro Nikola Mišić alias Andrić još jednom je navedeno da su Andrići jedna loza brojnog roda Mišića, i to na krštenju Stjepana, sina Mate Kujundžića alias Konjicije iz Otesa i Marije Kukuruz (drugačije Tapailović), kada je kum bio Petar Mišić alias Andrić. Ta varijanta se navodi još neko vrijeme nakon toga, da bi se uskoro za tu lozu Mišića ustalilo prezime Andrić.

Bilješka iz 1832. godine o krštenju Stjepana Kujundžića alias Konjicije kojem je kum bio Petar Mišić alias Andrić

*

Nadimak Andrić spomenuta je loza Mišića dobila, dakako, po Nikolinom ocu Andriji Mišiću, prapradjedu Ive Andrića. Vjerojatno se radilo o čelniku porodične zadruge, što je često bio motiv za stvaranje obiteljskih nadimaka jedne loze koji su kasnije prelazili u prezimena.

Andrija Mišić umro je 2.IV.1826. godine, a u bilješci o smrti navedeno je da je imao „oko 85 godina“, što govori da je mogao biti rođen 1741. ili 1742. godine, a matice iz tog razdoblja nisu sačuvane. Prvi put se oženio 1770. godine, i to Klarom Čejvan (Milinković) iz obližnjeg sarajevskog naselja Osik (danas Osjek). Vjenčao ih je tadašnji sarajevski župnik fra Franjo Božić, a kumovi su bili Božo Bajkušić i Nikola Mišić. S Klarom je Nikola dobio Luku (1771.), Ivku (1772.), Katarinu (1776.), i Petra (1779.),  a nakon što je Klara umrla u epidemiji kuge 1784. godine, oženio se Ružom Nahorevac, s kojom je dobio Petra (1786.) te Nikolu (1789.), Ivinog pradjeda. Ruža Nahorevac također je bila udovica, prije udana za Iliju Kojanovića, koji je umro 1777. godine, i s njim je dobila troje djece. Umrla je 1806. godine u 60. godini života.

*

Bilješka iz 1826. godine o smrti Andrije Mišića