Odmah ćemo razriješiti dvojbu. Ne mislim na nonu kao baku, nego na nogu koju nisam tako znao reći, kad sam bio mali, nego sam govorio nona, umjesto noga. Dandanas unucima, dok ih oblačim, kažem: daj nonu.
Nona je bio lik iz mog djetinjstva. Upečatljiv. Sada mogu reći vrlo drag lik od kojega sam puno naučio. Zvali smo ga Nona jer je imao kraću lijevu nogu za desetak centimetara. Nikada nije nosio cipele s povećanim đonom, uvijek je šepao, od kada ga znam. Rođen je s tim nedostatkom. Govorili su stariji ljudi kako je Bog na njega stavio prst. Nisam to tada, baš, razumio, ali sam, kasnije, razmišljao na način: ako je Bog svakoga od nas stvorio na svoju sliku i priliku, mora da je i On šepao na jednu nogu.
Nona nije imao nedostatak pameti, što bi danas rekli nije bio mentalni invalid, ali tjelesni, svakako, jeste. U ono vrijeme njegov stari imao je puno zemlje ali je prodavao dio po dio, jer je njegov Nona imao pravo na dječji dodatak, i na naknadu kao invalid. Ako bi mu stari imao više zemlje nego što to propisi dozvoljavaju, morao je prodavati malo pomalo. Tako su, na koncu, ostali s malom kućom i malom okućnicom, tek toliko za preživljavanje.
Nona bi uredno, kad je odrastao, sadio povrće u vrtu, okopavao posađeno, đubrio, ubirao plodove, radio s maćehom zimnicu. Rezao bi drva, cijepao, slagao ih u šupu, ubacivao ispod verande ugalj. Kad sam ojačao, pomagao sam mu u tim poslovima. On je vukao testeru s jedne strane, ja s druge, tako smo rezali drva, gotovo na iste dijelove, poslije ih je Nona cijepao, a ja slagao i nosio u šupu. Sve dok nisam bio dovoljno jak i vješt za samostalno cijepanje. Onda bih ja cijepao, a Nona ih nosio i slagao u šupu. Ta ista drva sam, poslije zimi, nosio u kanti iz šupe do šporeta i uživao u pucketanju vatre i toplini, kao bakin mačak.
Nije Nona nikada išao u školu. Nikada mi nije bilo jasno zašto ga njegov otac nije slao u školu. Je li to bilo zato što je mislio da je invalid u mozak, jednako kako je bio invalid u nogu, ili ga nije htio slati u školu misleći kako će mu se druga djeca rugati i vrijeđati ga, nikada nisam otkrio, još manje shvatio.
Međutim, Nona je sam naučio čitati i pisati. Čitao je novine, mahom sportske, obožavao je nogomet i vijesti iz nogometa. Dok je živio u Zenici, zavolio je Čelik i njegove igrače. Nona je često igrao sa svojim prijateljima nogomet. Njega su stavljali, najčešće, na gol jer zbog svoje kraće noge nije mogao ravnopravno trčati s njima. Kraća noga ga nije sprječavala biti, gotovo uvijek, najbolji igrač svoje ekipe, teško mu je netko mogao dati gol. Još u ono vrijeme pratio je i pamtio kako netko puca, koje pokrete ima i tako se postavljao i branio. Kad bi se prije utakmice birale ekipe, Nonu bi uvijek birali prvog, jer ta prednost je, uglavnom, značila pobjedu.
On je, nekako prirodno uporan i tvrdoglav, satima znao žonglirati onom zdravom nogom, pucati na gol s nekom nestvarnom preciznošću. Mogao je predriblati svakog od igrača i provući mu loptu kroz noge.
Ljutili su se na njega, ti samozvani igrači, jer ih je on pravio budalama, onako invalidan. Psovali su mu majku, prijetili kako će mu i onu zdravu nogu skratiti, a Nona je bio samo uporniji i ustrajniji od njih.
Velika je priča kako je Nona, zapravo, naučio baratati s loptom čuvenog Jocu, legendu Čelika, kasnije igrača zagrebačkog Dinama. Nije to Joca nikada zaboravio. Kad je, već, bio igračina, uvijek bi, po dolasku u Zenicu, zvao Nonu na piće, ručak i uvijek bi mu tutnuo nešto novca u džep, onako, da mu se nađe. Posebice kad je otvorio kavanu u Travničkoj ulici u Zenici, tada Nona nikada nije platio nijedno piće ili kavu. To je bio Jocin zadatak, na račun kuće.
Nona je imao povlaštenu, takozvanu režijsku, kartu za vlak, stari mu je zaradio mirovinu na željeznici, to je tako išlo. Znao bi on sjesti na vlak i otići u Zagreb, gledati Jocu i Dinama, ali bi znao otići i u Beograd pogledati Crvenu zvezdu jer obožavao je Šekija, njegove driblinge i fore, koje je kasnije vježbao sam na ulici, između poredanih cigli.