Došla je jedan dan s tom svojom paž frizurom,
previše elegantna za njihov zagrebački ured,
u prefinjenim talijanskim kožnim cipelama.
Ušle su prvo te cipele, prefinjene kožne,
pa onda frizura, pa te stroge prodorne oči
od kojih čovjeka obuzima strepnja.
Cipele, te kožne talijanske,
unesoše u njihov prašnjavi ured neviđenu eleganciju,
i paž fizura, kakvu on voli,
i neprirodno tanak struk,
okićena laganim svijetloplavim mantilom od balon svile.
Je l’ to naziv lepršavog materijala od kojeg se prave zrakoplovi?
Došla sam u vezi s natječajem za posao, rekla je,
a pritom se nijednom nije osmjehnula.
On je, umjesto riječi, čuo zavodljiv cvrkut sa usana,
kao cvrkut ptica u sumrak, pred zalazak sunca negdje pored mora
iznad kojeg se prolilo tamnoplavo nebo sa rasutim zvijezdama.
Kad mu se misli malo raščistiše, naglo ga obuze bijes,
jer sve mu se jako sviđa na toj curi,
i kožne cipele, i paž frizura i ta elegancija neviđena,
i nikada nećeš, govorio je sam sebi, imati takvu curu,
pa ga obuze samosažaljenje, pa ga obuzeše zavist i bijes.
I kad je konačno izašla, u prašnjavom uredu ostade samo miris njene haljine,
i on se razljuti još više, i poče da mrzi sam sebe kao nikad ranije.
Kad bi mu ova cura strogog pogleda, maštao je,
pružila samo jednu šansu…
I onda ga obuzeše takva tuga i nostalgija
da je to popodne proveo na prozoru, gledao u daljinu
i čeznuo za tom elegancijom, dosad neviđenom.
U mislima je izgovarao ljubavne izreke
i pripremao se da joj kaže da je voli,
što se jednog dana na hodniku,
pored kopir aparata, zamalo i dogodilo.
U zadnjem času se predomislio,
nakon čega ga ispuni tuga još veća i snažnija,
a cura u svjetloplavom mantilu u njegovim očima postade još ljepša i nedostižnija.
Onda se bio toliko pogubio da je počeo uživati u svojoj patnji.
Zašto je izašla s njim u grad, ne zna ni sam,
možda njegov bosanski akcent.
Mora da je to njoj bilo zanimljivo,
taj robusni zvuk.
Galantan je bio, naručio šanpjera i bocu bijelog hvarskog,
lingvine s tartufima i oval paškog sira.
Ona je sjedila prekoputa i ovaj put se smijala
na svaku njegovu riječ, osim kad je pričao o granatiranju.
Tad bi se ukazale suze u njenim očima
i tada su bile najljepše, svjetlucave od suza,
velike zelene prodorne oči.
Pričao je o Sarajevu, o zumbulima u proljeće,
o tufahijama, o Radićevoj ulici, o pogledu sa Bistrika
o krivudavim ulicama i sokacima, malim kućicama
i krovovima iz kojih se širi miris jelovine po uskim mahalama.
Dok je sve vrijeme opisivao tu
po njegovom mišljenju klasičnu ljepotu
kakvu možeš naći samo na Sezanovim slikama,
ona je samo žmirkala tim svojim
od suza svjetlucavim očima,
i nije bila svjesna da se on tako udvara svim svojim curama.
Mogao bi on tako uskovitlanih misli nastaviti do zore
da ga iznenada ne prekide njen glas,
onaj što podsjeća na cvrkut ptica u sumrak,
pred zalazak sunca negdje pored mora
iznad kojeg se prolilo tamnoplavo nebo sa rasutim zvijezdama:
“Ali ja imam momka”, rekla je, i primakla stolicu bliže.
Šutio je, zbunjen njenom blizinom,
ramena mu zadrhtaše,
zadrhtaše i sto, i plamen svijeće,
i hvarsko vino u visokim čašama.
Kosa joj prekri oči…
osjeti samo njene usne kako ga ljube.
Pred samu zoru, pazeći da je ne probudi,
išuljao se ispod pokrivača i krenuo prema vratima.
Vani je još uvijek mrak, ledeni vjetar udara po krovovima.
Bile su to sumorne devedesete.
Jedino je on sijao od sreće kao da ga je obasjalo sunce.