Narav posla mi je takva da upoznajem puno ljudi, a mnogi od njih rado dijele svoje životne priče s onim ko ih je voljan slušati. Kada bih sve te priče bilježio, brzo bih ispunio stranice obimne knjige, ali bilježim samo rijetke.
Pedeset mu je godina. Stradao je na motociklu, u sudaru s automobilom. Zbog opekotina su mu oba stopala amputirana, a zbog povrede kičmenog stuba noge su mu nepokretne, ne osjeća ih.
Nije depresivan, kako bi se očekivalo od nekoga u takvom stanju. Prijepodne obično drijema nakljukan prošlonoćnim i jutarnjim tabletama, a poslije ručka se razbudi. Tada radim s njim i tada pričamo. Obično je nasmijan, spreman na šalu. A kada se uozbilji, ovo mi priča:
Kao tinejdžer provodio sam vrijeme s društvom iz svoje ulice, uglavnom par godina starijim od mene. Bilo je tu uvijek muzike, cura, alkohola, trave. Bilo mi je petnaestak kada mi je jedan iz tog društva dao paket trave i rekao: “prodaj ovo kad stigneš, ne žuri. Košta toliko, toliko mi vrati kad prodaš, sve preko toga je tvoja zarada.” Prodao sam brzo i zaradio velike pare za dječaka. Osladilo mi se pa sam tražio još i tako sam počeo dilati. Onda sam i ja počeo; travu sam već i ranije pušio, sad sam počeo i šmrkati kokain i uzimati razne tablete, ali nikada šprica. Ali dilao sam sve.
Tako nekoliko godina, pa onda odlučim stati i krenuti pravim putem – prestanem dilati, nađem posao, ali brzo mi dosadi. Čak sam i studirao nekoliko godina – polako, napreksok, nekim svojim tempom – i nije mi loše išlo, ali i to mi je dosadilo. Pa opet dilanje, pa opet želja da prestanem i živim običan život, pa dosada, pa dilanje, i tako ukrug. Kad dilam – para napretek, znao sam zaraditi po petnaest hiljada dolara sedmično. Odem u striptiz bar, naručim da mi donesu iz elitnog restorana najskuplja jela, boce najskupljeg vina i viskija, svi se otimaju da sjednu za moj sto. Striptizete kitim novčanicama od sto dolara, kada krenem kući one idu sa mnom, onda tri dana orgije u mojoj kući. U garaži skupocjeni motocikli i auta, na meni najskuplja odijela. Na stolu zdjela puna tableta, paketića kokaina, ko mi dođe kući kao gost, uzima šta hoće.
Sada mislim, možda je ovo što mi se desilo nebeska kazna. Nisam religiozan, ali vidim ovo kao nekakvo kozmičko sravnavanje računa i prihvatam to. I džaba sada sva auta i motori i odijela koja sam posjedovao, ništa mi više ne znače. Ali, možda će ti se ovo učiniti perverznim, sjećanja na sve što sam preživio, i lijepo i ružno, daju mi snagu da ne potonem. Proživio sam u svojih pedeset godina koliko ne bi stalo u dva-tri prosječna života. I kažem, pomirio sam se sa sudbinom – sada u svom tijelu robijam kaznu koju sam zaslužio tim viškom života i svime lošim i naopakim i ružnim u tom višku.
Ali, znaš onu vitku plavu sestricu iz druge smjene? Ona mi daje popodnevne lijekove i pregleda rane. Onda sjedne na stolicu pored kreveta i dugo pričamo.
Znaš, zbog nje poželim da imam noge.