Ništa se ti
Ne plaši,
Dušo moja.
Otkud taj strah
U tvojim očima,
Očima koje su bile
Još veće,
Još crnije
Onda kad sam ih
Prvi put poljubio?
A onda
Razbješnjeli valovi života
Na naša žedna polja
Odnekud donosiše mulj.
Ne boj se, dušo!
Kuća u kojoj smo sanjali
Kako ledene zime
Više nikada neće
Donositi smrzlinu
Još stoji na temeljima
Svojim.
Ne boj se, dušo.
Tamo
Kuda se
Pružaju naši koraci –
Čeka zgrčena nada.
I otkud znaš
Da opet nećemo sanjati
Kao one noći,
Sjeti se,
Kada su svici
Prelijetali našu postelju,
A mjesečina gorjela
Do besvijesti?
Ne boj se, dušo,
Nečujne tutnjave
koja se, ko hijena,
prikrada našoj avliji.