Njezin mali dućan, radionica s izlogom, koji bismo recimo mogli nazvati atelje, premda bi takvo mjesto prije pedesetak godina, u vrijeme našega vrlo ranog djetinjstva, zvali modnim salonom, nalazi se u Martićevoj ulici, nekoliko koraka od Bauerove, gdje već nekoliko godina nastaje maleni zagrebački Montmartre ili SoHo, s antikvarijatom moderne i avangardne umjetnosti, salonom dizajnerskog namještaja, finim, vrlo intelektualno koncipiranim caffeima, omladinskim književnim klubom, minijaturnim modnim salonima, postmodernom sladoledarnicom i kojekakvim još lokalima koji odišu duhom jednoga drukčijeg grada. U izlogu tog njezinog dućana, kojim i završava ovaj dvjestotinjak koraka dug zagrebački SoHo, obično je izložen po jedan njezin rad. Ženski kaputić, top, sako, vesta, haljina, predmet koji tako obješen više izgleda kao umjetnički objekt, tapiserija, skulptura, nego kao odjeća. Taj predmet vjerojatno je za nekoga izrađen, čeka tu da on, ustvari ona, dođe po njega, ali prethodno će odigrati svoju izložbenu funkciju. I do određene će mjere u tom kratkom vremenu publici ispričati priču o svojoj autorici i njezinim idejama, talentima i osjećajima, kao i o vremenu u kojem ona živi. Reći će o sebi ono što o sebi govori svaka dobra slika ili skulptura. U donjem desnom uglu izloga nalazi se, naslikan temperama, portret Nataše Mihaljčišin, rad jedne djevojčice.
Nataša je dijete zagrebačkih osamdesetih. Rođena 1966. u Prnjavoru, gradiću na sjeveru Bosne, nekad čuvenom po etničkoj i kulturnoj izmiješanosti neobičnom i za bosanske prilike. Živjelo je tu dvadesetak nacionalnih manjina, među kojima i prilično brojna ukrajinska zajednica. Folklorne i etnološke specifičnosti prnjavorskoga kraja, kao i njegovi jezici – primjerice, postojalo je i talijansko selo, s crkvom u kojoj se služba Božja obavljala na talijanskom – privlačile su istraživače i znanstvenike, a ovom gradiću i ljudima koji su iz njega potekli stvarale su neku posebnu auru. E, iz takvog je mjesta Nataša došla u Zagreb, godina je mogla biti 1984. ili 1985, a ona je namjerila studirati – građevinu. Ali upravo to je bilo vrijeme rađanja nekoga novog grada i svijeta, vrijeme muzike i njezinih brzih transformacija, vrijeme koncerata po danas kultnim i redom iščezlim zagrebačkim klubovima i dvoranama, vrijeme Kinoteke, čije su projekcije za nekih dana počinjale već u 9 ujutro, pa su se smjenjivale kroz dan, sve do 9 navečer, vrijeme knjižara i neke velike i moćne književnosti, koja je čovjeka uspijevala preobraziti i promijeniti u nekoga tko prethodno nije ni slutio biti. I što je najvažnije, bilo je to vrijeme kada se jedna mladost do kraja predavala svemu tome, predavala se umjetnosti, te je vlastito životno buđenje usklađivala s velikim, iz današnje perspektive gotovo ganutljivim, povijesnim buđenjem Zagreba. Pa kako onda svemu tome okrenuti leđa i jednostavno postati inženjerka građevine?
Na prvi pogled Nataša Mihaljčišin djeluje stameno i čvrsto. Djeluje kao netko tko ima više snage i strpljenja od vas, i tko će sigurno znati promijeniti gumu na automobilu i polijepiti knauf po zidovima, a možda i riješiti aktualne vodoinstalaterske probleme. Djevojka na biciklu, mnogo prije vremena kada će invazija biciklista preplaviti Zagreb, njegove kolovoze, pločnike i biciklističke staze, po prirodi svojoj je ekološki osviještena, pasionirana planinarka, koja će godišnje odmore trošiti ne tako da se odmara, nego tako da troši onaj višak energije koji nije uspjela potrošiti radeći. Među je načitanijim, za knjige i književnost zainteresiranijim ljudima koje poznajem. Piše vrlo zanimljive eseje o modi, i zapravo oduvijek piše poeziju. U književnosti je vrlo ozbiljna: mnogo joj je važnije što će, i kako, napisati, nego hoće li to, i kada, objaviti. Davno, kada je upisala građevinu, prijemni je položila i na književnosti, ali se nije usudila dalje tamo ići jer joj se činilo da je ono što pišu pisci koje voli toliko bolje od onog što ona pokušava, da nema smisla dalje u tom pravcu ići. Strašno mi se sviđa taj detalj: Nataša je pala kao žrtva iluzije pisanja, fatamorgane koja onoga tko piše trajno priječi u pokušaju da kao čitatelj priđe onome što piše. I uvijek nam je strašno loše ono što pišemo, mnogo lošije od onog što smo pročitali.
Godine 1993. nakon što je u Hrvatskoj prošao onaj najdramatičniji rat, a rodna Bosna gorjela je kao okrvavljena šibica, Nataša Mihaljčišin u Opatiji je upisala studij Modnog dizajna. Prethodno je triput nagrađivana na Međunarodnom modnom natjecanju Fashion News, a umjesto prijemnog ispita priznata joj je posebna nagrada Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Modom se, dakle, već vrlo ozbiljno bavila prije nego što ju je odlučila studirati. Četiri godine kasnije je s Martinom Vrdoljak Ranilović i Anom Savić Gecan osnovala Studio I-gle. Ana je ubrzo zatim otišla baviti se kazališnom kostimografijom, a njih dvije su sljedeće dvadeset i dvije godine, ili pola jednoga prosječnog radnog vijeka, bile I-gle. Ono što su svih tih godina radile u ženskoj modi moglo bi se, glazbenim jezikom govoreći, nazvati visokosofisticiranom postpunk alternativom. Bile su nešto kao band koji bi producirao Brian Eno, ili bi se na nekom projektu mogao naći s Philipom Glassom. Ali niti je bilo drugih, koji bi s I-glama stvarale zajedničku scenu, niti su postojali uvjeti da se I-gle prošire izvan Hrvatske, da produkcijski ojačaju i narastu, da postanu nešto drugo, a ne kreativna radionica ili – jezikom Cankarevog doba – krojačnica s mnogo posla za dvije nesretne krojačice. Naprosto, igle su bile nešto pretjerano lijepo i luksuzno za jednu malu i sve manju Hrvatsku, tako da su se Martina i Nataša morale na kraju razići i ubiti meni najzanimljiviji brand hrvatske mode. Uvijek bih, naravno izvan radnog vremena, zastajao pred izlogom I-gala u Dežmanovom prolazu i dugo pokušavao razabrati čega unutra ima. Za radnog vremena bih samo škicnuo u prolazu, jer mušku nije u svakom trenutku jednostavno objasniti zašto ga zanimaju ženske haljine. I naravno da sam na damama precizno umio prepoznati I-gle, i to sam cijenio kao stav i kao dobru knjigu u ruci slučajne prolaznice. Odjeća nikad nije nevažna, ali njezina važnost ne izražava se komercijalnim kategorijama.
Postojao je još jedan razlog za razlaz I-gala. Možda i najvažniji. Zajednički rad u umjetnosti i književnosti, kao i u modnom dizajnu, uvijek podrazumijeva žrtvovanje vlastite kreativne osobe, žrtvovanje pripovijesti koju bi željela ispripovijedati, da bi skupa s nekim stvorila neku imaginarnu kreativnu osobu, i ispričala njezinu pripovijest. Za Martinu i Natašu I-gle bila je ta imaginarna kreativna osoba, koja ih je ograničavala i na kraju svih krajeva frustrirala. U nekom sretnijem ili barem većem svijetu, I-gle bi s vremenom narasle u radionicu, studio, atelje s barem desetak djevojaka i mladića, modnih dizajnera, koji bi živom održavali tu imaginarnu osobu i dopričavali njezinu pripovijest. Ili bi u nekoj pametnijoj i racionalnijoj Hrvatskoj – čujte sad i ovu blasfemičnu ideju, koja će vas svakako iznervirati! – u nekim ministarstvima kulture i gospodarstva postojalo zajedničko tijelo, recimo agencija, koja bi se bavila ozbiljnim sufinanciranjem I-gala i omogućavanjem da one prerastu u nešto što više nije krojačnica za dvije izluđene krojačice, jer bi prethodno unutar te agencije bilo procijenjeno da su I-gle od interesa za gospodarsku i kulturnu, a možda i turističku promociju Hrvatske.
I na kraju je tako, nakon razlaza iz puke nužde, konačno i za sva vremena, ali za dobro dvije talentirane žene, potopljen brand I-gle. Ono što Nataša u svom malom dućanu radi – uzgred, za razumijevanje riječi dućan i njezina konteksta u ovome tekstu, ali i iz čistog zadovoljstva, pročitajte knjigu priča Brune Schulza “Dućani cimetne boje” – podsjetit će onog tko zna gledati na I-gle, ali asocijacija će se više ticati autorskog rukopisa, nego srodnosti stila i žanra. Danas Nataša radi u tehnikama kukičanja, pletenja i makramea – to je barem ono što sam ja u stanju prepoznati – a njezini radovi katkad izgledaju kao žive tapiserije. Sve je krhkije, naoko osjetljivije, manje spektakularno nego u vremenima i žanrovima I-gala. A u svemu što danas radi kao neki daleki odjek, kao duh i sjećanje, prepoznaju se vernakulari iz Natašina prnjavorskog djetinjstva. Sedamdesetih godina vrlo živ i aktivan bio je kult pletiva, a važan, možda i najvažniji dio tog kulta, bilo je paranje starih vesti i džempera, premotavanje vunice – u govoru uvijek se na ovom mjestu koristio deminutiv! – od kojih će pletilja isplesti nešto novo. Osim što je to novo podrazumijevalo kreaciju, u kojoj bi obično postojalo neko iznenađenje, nešto što bismo danas nazvali autorskim potpisom, u njemu se prepoznavalo ono staro: očeva vesta, džemper pokojne babe, šal za ugrijati bubrege kad zapada snijeg… U tom ra-stvaraju, a zatim i u toj re-kreaciji, živjela su duga sjećanja i nehotično su se provodila najuzvišenija i najplemenitija ekološka načela današnjeg doba. U tom vernakularnom, danas posve zaboravljenom, pučkom modnom dizajnu, nešto je od Natašinih aktualnih stilova i fascinacija.
Ona pokušava stvarati trajne forme od onoga što je trošno, skoro uništeno. Vizualne senzacije koje nastaju kada se izvuče očica na čarapi, ili kada se raspliće i raspada nesolidno pletivo, pa čak i čudesa koja za sobom ostave moljci, guste koprene višedesetljetne paučine po neistraženim tavanima naših djetinjstava, sve to se prepoznaje u njezinim radovima. I kada na svojim odjevnim predmetima stvara najtrošnije vizije, oni djeluju najveličanstvenije. Najelegantnije i na neki vrlo poseban način najekskluzivnije. U tehničkom smislu, ona je u potpunosti ovladala čvrstinom krhkoga, snagom paučine, glamuroznošću samosvjesnog siromaštva iz nekih djetinjih sjećanja. Svaki put kad Ana na sebe stavi, kad obuče neki od predmeta koji je Nataša za nju radila, ostajem jednako fasciniran tim skladom slike i naracije, i tom paradoksalnom čvrstinom trošnoga.
Njezini predmeti su, naravno, unikatni. Ali oni su i varijacije protutipova. Istu će stvar načiniti i drugi put, ali malo drukčije. Savršeno gospodari bojama, igra se. U načinu na koji suočava boje čuje se duh punkerske pobune s početka osamdesetih. Voli slagati boje koje se ne slažu, i to čini tako da više nitko ne vidi da se one ne slažu. Silno mi se sviđa, volim ono što Nataša danas radi.
Da, malo mi nije bilo drago što ne radi muške stvari. To je jedna od onih nevolja patrijarhata i jedna od slabije istraženih strana rodne neravnopravnosti, ovaj put na mušku štetu: prirodno je i vrlo privlačno, već više od stotinu godina, da žene nose muške stvari, ali kad muškarci nose žensku odjeću ili obuću, onda je to prelazak granice, identitetska transformacija, prelazak u nešto u što čovjek, možda, i ne bi prelazio, nego mu se samo sviđa odjevni predmet i može sebe zamisliti u njemu. Ali ne bih ja ništa od toga Nataši Mihaljčišin govorio. Bilo bi to nedopustivo sugestivno, kao da meni netko govori o čemu bih trebao napisati svoj sljedeći roman.
No, srećom stvari se zbivaju same od sebe. U posljednje je vrijeme nekolicini muškaraca dizajnirala stvari za njih. Recimo, za jednog je zagrebačkog dirigenta načinila dirigentski frak od kukičanog materijala: genijalan predmet! Nije to veliki pomak za nju, ali veliki jest za njezinu publiku, a onda i za umjetnost koju stvara.