Kako godine prolaze a čitalački staž se uvećava, najteže nailazim na knjige koje me osvoje prvenstveno svojim jezikom. Ovde počinje šuma“ Monike Herceg pripada upravo ovoj retkoj vrsti. Kod nje jezik nije način da se stvarnost ulepša – on postaje poslednje utočište na kojem krhkost onoga što nazivamo svojom stvarnošću i svojim sećanjem biva sačuvano.
Na prvi pogled, pred nama je roman o odrastanju. Devojčica odrasta u svetu obeleženom siromaštvom, nasiljem, ratom i porodičnim traumama. Međutim, već nakon nekoliko stranica postaje jasno da ovo nije klasičan bildungsroman. Monika Herceg ne prati razvoj svoje junakinje kroz linearni niz događaja koji vode sazrevanju – ona to čini kroz fragmente sećanja, slike, mirise, dodire, predmete, telesna iskustva. Radnja se ne kreće pravolinijski; ona se grana, vraća, kruži i taloži, baš poput šume iz naslova.
Centralna tema romana zapravo je siromaštvo, a način na koji Herceg o njemu govori duboko je jezički i narativno promišljen. Kod nje siromaštvo nije društvena tema niti povod za socijalnu kritiku – ono je doslovno egzistencijalna kategorija. Ne određuje samo uslove života, već oblikuje samu unutrašnju strukturu čoveka. Ono utiče na način na koji junaci misle, osećaju, vole, ćute, sanjaju i odustaju. Menja odnos prema telu, prema vremenu, prema budućnosti, pa čak i prema sopstvenim željama. U svetu Monike Herceg beda nije privremeno stanje iz kojeg se izlazi; ona je horizont unutar kojeg se živi – potpuno prirodno stanje postojanja. Upravo u toj ravni roman postaje izuzetno potresan: junaci Monike Herceg siromaštvo prihvataju gotovo kao ontološku datost, kao nešto što se ne dovodi u pitanje, i nastavljaju da ga žive. Postoji samo ta gotovo elementarna biološka sila koja čoveka tera da svakog jutra iznova ustane, da radi, da brine o drugima i da nastavlja dalje. Život, koliko god bio sužen bedom, uvek pronalazi način da opstane.
Tema siromaštva, kao vezivnog tkiva koje premrežuje sve ostale tematske slojeve ovog romana, na prvom mestu neraskidivo je povezana sa kućom – kao mestom prvog pripadanja, prvog pamćenja i prvog siromaštva. Najpre prakuća, pa onda kuća, daleko su više od pukih građevina. Gotovo živa bića, one imaju sopstvena tela: upijaju mirise, vlagu, bedu, strahove i porodične uspomene, čuvaju tragove onih koji su kroz njih prošli. Zato gubitak kuće i izbeglištvo nisu samo gubitak krova nad glavom, već kidanje veze sa prostorom u kojem je bio upisan identitet čitave porodice. Kuća tako postaje svojevrsna materijalna memorija romana – mesto u kojem prošlost nastavlja da živi čak i kada ljudi iz njega odu.
I kao što kuća nije samo kuća, tako ni šuma iz naslova nije tek prigodna metafora ili scenografija romana. Ako je kuća intimna tačka porodičnog pamćenja, šuma postaje velika, gotovo mitska teritorija kolektivnog sećanja. Ona je istovremeno prostor straha i utočišta, divljine i slobode, mesto u kojem prestaju da važe pravila ljudskog sveta. Nasuprot kući, koja u sebi sabija porodičnu istoriju, šuma je starija i veća od čoveka: u njoj se pojedinačno iskustvo uliva u nešto arhaično, gotovo mitsko. Nije slučajno što upravo ona ulazi u naslov romana – šuma je prostor iz kojeg sećanje izranja, ali i prostor u kojem granica između ljudskog i animalnog, života i raspadanja, straha i pripadanja postaje porozna. U svetu u kojem je čovekov dom moguće izgubiti preko noći, šuma opstaje – ravnodušna prema ljudskoj istoriji, a ipak puna njenih tragova.
Premda Monika Herceg rat ne stavlja u središte pripovedanja, implicitno je on prisutan na gotovo svakoj stranici, i na mnogo načina usko povezan sa siromaštvom i gubitkom doma – kuće – porodičnog sećanja. Rat se pojavljuje kroz snažne, kratke slike, kroz iskustvo izbeglištva i trajni osećaj nesigurnosti. On nije tema romana u klasičnom smislu; on je njegova pozadina, tamni horizont koji neprestano određuje živote likova. Rat je poput podzemnog toka koji oblikuje njihove sudbine čak i onda kada ga ne vidimo. Upravo zato njegovo prisustvo deluje toliko ubedljivo – nije ispričano, nego proživljeno.
Svoju domimantnu temu siromaštva Monika Herceg savršeno produbljuje potenciranjem na telesnosti. Kod nje telo nije apstraktno: ono se znoji, boli, miriše, gladno je, promrzlo i umorno. Siromaštvo se na njemu doslovno iscrtava i urezuje, a tragovi koje ostavlja nemilosrdni su i okrrutni. I svet je na isti način prisutan: gotovo da osećamo vlagu kuće, ustajali vazduh, miris zemlje i bede koja se uvlači pod kožu. Ta izrazita fizička prisutnost sveta nije naturalizam radi efekta, već način da čitalac iskustvo siromaštva ne razume samo intelektualno, nego da ga gotovo telesno proživi. U njenoj prozi beda nije samo opisana – ona se oseća.
Podjednako snažno ispisana je i tema transgeneracijske ženske traume. Ona se ne prenosi velikim dramama, već ćutanjem. Sa majke na ćerku. Sa bake na unuku. Kroz sitne gestove, poglede, zabrane i neizgovorena pravila. Žene stoički nose teret opstanka sveta koji se neprestano i iznova raspada. Njihova snaga nije herojska; ona je tiha, iscrpljujuća i svakodnevna.
U tom kontekstu, izuzetno su upečatljivi likovi majke i babe. Majka je žena koja na svojim plećima nosi gotovo čitavu životnu i emocionalnu strukturu porodice. U njenom liku sabrani su umor, odgovornost, briga i nemoć, ali i ona gotovo instinktivna potreba da porodicu održi na okupu čak i onda kada se čini da je sve izgubljeno. Nežnost je nešto što ona ni kao žena ni kao majka ne poznaje – čist luksuz, koji pred imperativom preživljavanja prvi strada. Pored nje, lik babe – možda jedan od najupečatljivijih u romanu – u sebi nosi još stariju istoriju siromaštva i preživljavanja. Gruba, telesna, gotovo iskonska, svedok je i čuvar vremena u kojem je siromaštvo i patrijarhat oduzimao ženi bilo kakvo pravo na nežnost, slabost, čak i na stid. U njenom liku granica između ljudskog i animalnog povremeno se gotovo briše; pa ipak, Herceg je ne svodi na grotesku: upravo kroz njenu sirovu telesnost i grubost naslućujemo koliko duboko beda može da se upiše u čoveka. Ako majka nosi teret sadašnjeg života porodice, baba kao da nosi njegovu predistoriju – ono nasleđe koje se ne prenosi samo pričama koje detetu priča, već i telom, navikama i načinom preživljavanja.
Izborom dečje perspektive za svoj pripovedački postupak, Monika Herceg je dodatno zaoštrila i pojačala emocionalnu strukturu svih tematskih slojeva. Ta dečja perspektiva ne oponaša doslovno način na koji malo dete zaista misli i govori – kako se neretko očekuje. Književnost nije i ne treba da bude puki transkript stvarnosti. Ta je perspektiva legitimno odabran umetnički postupak: iskustvo pripada detetu, ali jezik kojim se ono oblikuje pripada odrasloj autorki. Upravo taj raskorak između onoga što dete vidi, i jezika kojim je viđeno naknadno artikulisano, po mom mišljenju otvara romanu još jedan prostor značenja. Dodatno je zanimljivo što mi, kao čitaoci, svet posmatramo kroz dečju svest, ali pripovedanje nije oblikovano u prvom licu. Umesto toga, autorka bira distancu: „majka“, „dete“, “baba” – bez oslanjanja na lična imena kao osnovu identiteta. Time iskustvo prestaje da bude samo pojedinačno. Ono postaje gotovo arhetipsko, iskustvo mnogih porodica koje su prošle kroz siromaštvo, rat i raseljavanje. Ta depersonalizacija pripovedanja paradoksalno proizvodi još snažniju emociju.
No, kao što sam na početku rekla, za mene lično najveća vrednost ovog romana leži u njegovom jeziku. Monika Herceg piše kao pesnikinja, ali razmišlja kao romansijer. Zato njene poetske slike nisu ukras, već nose samu strukturu pripovedanja. Njen jezik je istovremeno lirski i opor, nežan i grub. Rečenice su guste, pune mirisa, tekstura i slika; gotovo kao da se čitalac povremeno sapliće o njih. A ipak, taj jezik nije težak. Naprotiv, roman se čita iznenađujuće prirodno. Njegova gustina ne usporava pripovedanje, već ga produbljuje. Poetske slike nisu umetnute da bi pokazale pesničku virtuoznost; one su organski deo sveta koji autorka gradi, sa nečim gotovo nadrealnim u sebi.
Možda je upravo u tome najveći književni podvig Monike Herceg. Ona je pronašla književni jezik za iskustva koja se u stvarnosti često svode na puki dokument ili činjenicu. Siromaštvo, izbeglištvo, rat i porodična trauma kod nje ne postaju svedočanstvo, već književnost. Ona deluju toliko istinito upravo zato što je ovo pre svega roman jezika. Jer ako rat oduzima dom, ako siromaštvo oduzima mogućnosti, ako trauma oduzima glas, književnost ga može vratiti. Možda upravo zato naslov deluje tako sugestivno. Šuma ne počinje negde izvan nas. Ona počinje tamo gde sećanje pronađe pravi jezik.