Ljudi su, jelte, društvena bića. Okupi se narod, nije ni važno kojim povodom, sjedne se, priča svako sa svakim, veseli se, šali. U neko doba, tamo poslije supe, pečenja i sarme, a podosta prije kafe sikteruše, dogodi se neizbježno, pođu se pričati i vicevi.
A njih ne može (is)pričati svako, za to je potrebna određena vještina, talent. Međutim, kad alkohol prostruji kroz vene, kad se dobro popije i krv uzavrije, mnogi se okuraže, pomisle da i oni mogu bez problema zabavljati i uveseljavati raju, mnogi se odjednom pretvaraju u “Čkalju” ili “Paju Čuturu”.
I uhvati se jedan tako pričati neki bajat i glup vic. Svi ga znaju, ali nikome ne pada na pamet da kaže “komičaru” da je vic star i da prekine s pričom, svi se prave da ga slušaju prvi put, samo dvoje-troje manje tolerantnih krišom prevrne očima.
A vrli orator, ne samo da priča svima poznatu šalu, nego je obično pogrešno i interpretira. Uprska sve do kraja. I šefa i stanicu, kako se govorilo u našem kraju. Svi se na kraju nasmiju, ali ne previše glasno, ne slatko od srca, više onako… kiselkasto, da ne bi slučajno “vic-maher” nešto krivo protumačio, kao neki podsticaj da nastavi, kao ono kad na rok koncertu svi u glas zapjevaju: “Ho – ćemo – još!”
Sve ovo i još ponešto je sinu prolazilo kroz glavu dok mu je otac, zavaljen u stolicu za ljuljanje preko puta njega, pričao anegdotu iz svoje mladosti, iz đačkih dana. Istu koju je pričao prije dvije nedjelje prilikom njegove zadnje posjete. I još po jednom u februaru i januaru.
Nisam prekidao onog šaljivdžiju što je na veselju pričao vic – misli se sin – pa neću ni svog rođenog ćaću!
Nije bilo potrebno imati diplomu okačenu na zidu, bijeli mantil i stetoskop oko vrata, pa da se zaključi da se očevo stanje pogoršava. Da, stanje se pogoršava, to je pravi izraz. Mnogi bi rekli “bolest napreduje”, što se njemu činilo nekako blesavo. Grubo. Uvredljivo čak! Nešto pozitivno napreduje. Dočim, nešto loše se pogoršava, ne napreduje.
I tako stari sav zanesen priča taj svoj dogadjaj, a sin napola sluša. Zna napamet svaki očev uzdah, gdje će napraviti pauzu, predosjetiće svaku promjenu tona i ono lagano kikotanje što će uslijediti (uvijek uslijedi) poslije zadnje rečenice, nakon koje će on kao ispasti pametan, zeznuti nastavnika koji mu je davne 1957. godine predavao geografiju u osnovnoj školi “Sava Kovačević”. (Više je, čini se, puta čuo tu ćaćinu anegdotu nego što je preslušao njemu najomiljeniji “Bijeli album” od Bitlsa.)
Mater, očeva životna saputnica, još od kraja šezdesetih nije imala više nerava za mirno slušanje, za duranje i glumatanje da nikad nije prije čula muževu smiješnu minijaturu, njegov kratki igrokaz. Ona bi ga odmah prekinula:
– Hajd’ stari… pričo si to hiljadu puta!
Na šta bi je on tužno pogledao. Pa stao. Ne bi nastavio.
Sin nije imao srca da vlastitog oca tako bezdušno sasiječe. Ta…o n ga je na kraju krajeva i naučio da bude pristojan prema odraslima i nikad ne prekida starije.
Otac je bio oficir JNA. Ne sad tamo neki zastavnik ili komandir voda. Bio je komandant kasarne. Oni koji su ga znali za vakta kad je hodao u uniformi, pričali su da je bio strog. Pravi vojnik. Sa raspadom zemlje kojoj je služio, raspao se i on. Nije učestvovao u bratoubilačkom ratu. To nije bio rat za koji se on čitav svoj radni vijek pripremao.
Sin je čitao da je i otac Džima Morisona bio oficir. Da li u nekom razgovoru ili knjizi, “Mr. Mojo Raisin” će reći kako mu je bilo mučno gledati kad otac naveče pere suđe i ne smije pisnuti supruzi nakon što bi preko dana čeličnom pesnicom postrojavao pet hiljada vojnika. U slučaju njegovog oca nije išlo do tih ekstrema, bilo je mnogo manje vojnika u pitanju, otac nije prao suđe, ali mamina je bila zadnja. To se ne može poreći i osporiti.
Žalosno je to, prolazio je u mislima sin po hiljadu puta, kada se pođe zaboravljati do tih dubina. Prije se to prosto objašnjavalo starošću. Reklo bi se – star insan – i niko se ne bi pretjerano čudio. Nije se zbog tog slalo u bolnice na kojekakve pretrage, snimanje glave. Matori, senilni ljudi su bili držani u kakvom mračnom sobičku, daleko od radoznalih očiju susjeda, često i pod ključem. I niko od toga ne bi pravio furtutmu. Kao i kod djece sa ADHD simptomima. Takva djeca su se sedamdesetih i osamdesetih svodila pod kategoriju – “živahno čeljade”.
Šta se dešava u mozgu moga tate, pitao se sin gledajući u minijaturu nečega što je nekad bilo ogromno. “Kao od brda odvaljeno”, kako se onomad opisivalo nešto veliko. Svoju ženu još uvijek prepoznaje, sigurno zato što je sa njim svaki dan. Ali mene i moju sestru često ne. Moguće da se ocu miješaju različita razdoblja života u njegovoj glavi. On nas je zapamtio kao mlađe, mnogo mlađe, pa kad mi dođemo u posjetu, sad kad smo u srednjim pedesetim, mi, njegova djeca, smo za njega potpuni stranci.
Mnogo bolje reaguje na našu djecu, svoje unuke. Često ih pita neke stvari iz škole, kao da su i oni u osnovnoj školi. Pita ih tako ko im predaje krasopis. Da li je strog nastavnik ili nastavnica. On im povjerava da je njegova stroga, mora dobro da pazi gdje pritisnuti perom jače da ispadne deblja linija, a gdje samo ovlaš, bez pritiska, vući pažljivo po papiru. Djeca, u svojim dvadesetim, potom nervozno pogledavaju u nas. Šta je “krasopis”, pitaju se nemoćno.
Šta raditi s njim? Postaje sve napornije za mater. Imaju ti neki specijalizirani starački domovi, ali mama vjerovatno ne bi na to pristala. Ni luda! Pa šta bi komšiluk rekao na to! I ovako je zovu “oštrokondža”. Boga ti dragog pitaj kakav bi onda tek epitet zaradila.
Ali najveća stvar je što se on (otac) doima sretan. Skoro uvijek je nasmijan. Često bez razloga. A treba li razlog? To nam je društvo nametnulo neke norme. Kažu: ”smije se ko lud na brašno!”. Pa šta?! Smijeh je zdrav. Možda (vjerovatno) je zato neprihvatljiv.
A kad si ozbiljan i namrgođen, “namćor”, što bi Djole pjev’o, onda se odjednom pretvaraš u mudra čovjeka, odaješ sliku nekog pametnjakovića. A kad se smiješ, tada si lud. Eto, dokle smo dogurali ko civilizacija. Aferim nam!
S tom mišlju sin ustade, pozdravi se s majkom, uze one kolače (omiljene domaće oblatne s grožđicama) što ih je ona spremila da ponese, priđe ocu, poljubi ga u obraz, a on će ti njemu:
– Čekaj, da ti ispričam kad sam bio na času geografije, pa me nastavnik izveo pred tablu… pita on mene… momčino, koliko ima polova… a ja ko iz topa: Dva! A koji su to… znaš li imena? Znam nastavniče… muški i ženski… hi hi hi…