Zove me rodica iz Konjica da mi čestita izlazak nove knjige – pomenuo sam je u uvodnoj pjesmi – i veli da je atmosfera u gradu, uprkos vrućini koja je opet rano počela da hara našim krajevima, u zadnje vrijeme vedra, svečana. Počinje Mundijal, svjetsko prvenstvo u fudbalu a nakon dugo vremena učestvuje i naša reprezentacija. Ljudi su, veli ona, nekako vedro napeti, puni iščekivanja.
Milo mi to čuti. Iako već odavno, još od raspada Jugoslavije, velika fudbalska takmičenjima ne pratim sa strašću koja je frcala iz mene dok sam bio sasvim mlad, sad mi je nekako drago da su ljudi u Bosni i Hercegovini opet puni pritajenog optimizma, pozitivnog iščekivanja. Zaslužio je to, mnijem, taj narod, nakon puno decenija velikih napetosti, odricanja, borbe sa sebičnim kravatašima u skupim, ničim zasluženim limuzinama.
Govori mi rodica da su se mnogi do juče udaljeni ljudi zbližili, pa ponegdje i izmirili. Čak se i u uzavrelom, i dan-danas oštro podijeljenom Mostaru – nekada kolijevci mostarluka i liskaluka, lokalnog zajedništva bez obzira na vjeru i naciju – Bošnjaci i Hrvati dogovaraju da skupa gledaju utakmice obaju reprezentacija, vatreno navijaju i za jedne i za druge. “Naše”.
Dok je slušam, padne mi na pamet zajednička izjava trojice BH-reprezentativaca – vidio je nekidan na Mreži – kako je atmosfera u ekipi sjajna, kako se lijepo druže i svi skupa imaju samo jedan cilj – da nas dostojno predstave na najvećoj svjetskoj smotri najvažnije sporedne stvari na svijetu.
Pa i ako je u propagandnoreklamne svrhe – sličnih spotova nesumnjivo imaju i druge reprezentativne vrste – za narod naoko razjedinjen, zbunjen i sluđen pokvarenim vođama to nipošto nije malo.
Poželimo “Zmajevima” svu sreću svijeta.
A kad se malo odmaknemo, na širem planu situacija oko predstojećeg svjetskog prvenstva nije nimalo ružičasta. Naprotiv. Ne bih se čudio da se “troglavi” SP – Amerika, Kanada, Meksiko – pretvori u pravi organizacijski haos. Jer, već sada, prije prvog sudijskog zvižduka, mnogi se snebivaju i kao čude brojnim incidentima: (pre)stroge, apsurdno detaljne kontrole igrača i trenera na aerodromima, nepuštanje mladog somalijskog sudije u zemlju, uskraćivanje ulaznica iranskim navijačima… Skandali! Ali zar je to uopšte iznenađenje?! Za mene ne. Šta je FIFA mislila kad je ovakvoj Americi dodijelila svjetsko prvenstvo? Jedan suludi diktator koji laže čim zine i koji u podne krši “obećanja” koja je jutros dao – zar ste mislili da se on neće miješati u organizaciju najveće svjetske fudbalske smotre? Pa to je njemu idealna šansa da još jednom, preko svojih “plavaca”, pokaže “efikasnost” svoje antiimigracijske politike.
(Možda ćete reći da je odluka o organizaciji Prvenstva donešena davno, još prije Trumpovog prvog mandata. Ne znam. Ali bi to za mene samo značilo da je FIFA, propustila puno prilika da preispita svoju odluku. Umjesto da to učini, ova opskurna, isključivo na profit usmjerena organizacija Donaldu Trumpu, u nedostatku nobelove, dodjeljuje nagradu za promicanje mira u svijetu. (Sic!)!
Vratimo se našoj “žabljoj”, to jest lokalnoj perspektivi. Malim, običnim ljudima. Onima za koje je fudbal, pored svih svakodnevnih briga, bio i ostao najljepša, no ipak sporedna stvar.
Umoran od kvazipatriotskih uzvika, pokliča iz Drugog svjetskog rata, petardi, dimnih bombi i mahnitog mahanja nacionalnim krpama, a još uvijek ljubitelj igre, dok rodica poletno opisuje atmosferu pred početak svjetskog prvenstva, ja se sjetim jednog detalja iz prvih godina sad već nadaleko poznatog, u međuvremenu međunarodnog malonogometnog turnira u mom rodnom gradu “Tri kornera penal”. Bilo je to, ako se ne varam, negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Utakmice su igrane – i koliko znam, još se igraju – na igralištu Društva za tjelesno vaspitanje (DTV) “Partizan”, Konjičanima poznatijem pod nazivom Partizanovo. Doista se igralo po onom starom “hklerovskom” pravilu: napraviš li tri kornera, protivnik dobija kazneni udarac.
Turnir se igra ljeti, pod reflektorima, a okuplja timove iz mnogih gradova Bosne i Hercegovine i tzv. Regije. Nekad je tu bilo veoma poznatih imena, profesionalnih igrača iz, za današnje prilike, nepojmljivo jake jugoslovenske prve lige. Tada sam, sjećam se, prvi put uživao u majstorijama Semira Tucea, Kajtaza, Davora Jozića i nekih drugih nogometnih zvijezda.
Tih dana je cijeli grad živio za turnir. Na tribine malog igrališta kraj Neretve znalo se nakrcati više stotina, možda i cijela hiljada ljudi – više nego na većini današnjih prvoligaških utakmica!
Pored onih sa zvučnim imenima, najpopularnije su bile ekipe konjičkih kvartova i poznatih kafića, čije su gazde nerijetko znale i sponzorirati svoje ekipe. Nisu to bili veliki novci, više za dresove i koju turu pića nakon tekme. A ako se dobro plasiraš ili, dajbože, pobijediš na turniru – kao vrhunac slavlja na ražnju se okrene janjac. Kud ćeš većeg rahatluka?!
Od lokalnih ekipa jedna od boljih uvijek je bila ona iz očevog rodnog sela Borci. Sačinjavali su je jaki, kršni momci, među kojima bi se uvijek našao neko ko te je znao, žargonskim jezikom rečeno, “okrenuti na maramici”.
No, bilo je i puno smijeha. Još pamtim jedan detalj vezan za ekipu kvarta sa lijeve strane Neretve koji se uvijek kolokvijalno nazivao Prkanj. Ta stara konjička četvrt je oduvijek – pa i u doba kad je Konjic puno više nego danas bio multietnički grad – uglavnom naseljena muslimanskim, to jest bošnjačkim stanovništvom.
Ekipa Prkanja je u to doba bila jedna od najpopularnijih na turniru. Nisu bili loši, a s njima je uvijek bilo neke šale, šege i cirkusa. Tako se i dan-danas dobro sjećam da su jedared svoju ekipu nazvali “Šeici”, i na otvaranju turnira se pojavili na traljama noseći “trenera” obučenog poput pravog beduina!
Možete zamisliti kakav je urnebes tada nastao u publici! Ljudi su umirali od smijeha! I nikom nije padalo na pamet da tome dade neku političku konotaciju, još manje da to shvati kao provokaciju. Jer to našim “Prkanjcima”, siguran sam, nije bilo ni na kraj pameti.
Bila su to neka druga vremena. Tada ljudi nisu zazirali jedni od drugih. Tada je fudbal bio samo igra. I baš kao takav – mnogo više od igre.
To je bio naš mundijal.