Bez igdje ičega i ikoga
Padoh na mravinjak
I bi mi da gazim –
Mrava da ne nagazim.
Zabadali su svoje makaze
u moje tabane,
Peli se uz moje butine.
I tako na mravinjaku
Tekle su moje godine.
Sam. Bez igdje ičega.
Strepjeh danju, strepjeh noću.
I kada bi me opila
kiselina mravlja
U san sam padao
iz kojega me budilo mrtvilo
Sumorna dana.
A onda udariše
Noćni vjetrovi
I ponesoše me daleko
Gdje često budan sanjam
Svoj mravinjak.