Moje stvari/2

Svi predmeti iz oltarskog džepa moje crne punkerske kožne jakne

 

Vijesti iz Vukovara stizale su nakon pada grada. Na Dobrinju je u izbjeglištvo stigla jedna obitelj: mladi bračni par, s bakom u crnini i dvoje djece. Podrijetlom su iz Hercegovine, prihvatio ih je rođak koji je u bivšem Olimpijskom selu, u Ulici Salvadora Allendea, imao prazan stan. Ne pamtim više kako je moj otac upoznao te ljude, ali mi je u jesen i zimu 1991. opsesivno pričao o njima, kad god bih navratio posjetiti ga na klinici. Neke od tih priča ticale su se doživljaja iz strašne i ognjene opsade grada. U drugima bi govorio što su mu rekli da im je najviše nedostajalo dok su boravili po podrumima i skloništima. Svijeće, zamisliti ti to, imali su svijeće, ali su im se skvasile kutije sa šibicama, a upaljača nisu imali! Uzbuđeno je govorio moj otac. Treba imati nekoliko upaljača, i to benzinaca, jer njih možeš natankati benzinom za upaljače, naftom, alkoholom, možeš i jakom votkom… Poučavao me je otac, kao da ćemo se sutra naći u Vukovaru. I konzerve gotovih jela, govorio je otac, i otvarače za konzerve, i kikiriki, orahe, lješnjake, jer su hranljivi pa ti ne treba mnogo da se najedeš, govorio je da su mu rekli, a možda je dodavao i ponešto svoga.

Ali od svih priča koje mu je pripovijedao Vukovarac s Dobrinje, mene se najviše dojmila ona koja je govorila o tome kako je jednog od rijetko mirnih dana, valjda negdje s početka opsade, pošao kod prijatelja, koji je negdje blizu držao kafić, da kod njega napuni automobilski akumulator, da doma mogu slušati radio. Sjedili su u kafiću, pijuckali rakiju, kad je započeo artiljerijski napad. Sastavilo se nebo sa zemljom i započelo je nešto čega nikad nije bilo. Uglavnom, on se tek pet dana kasnije uspio vratiti kući, da vidi svoje, jesu li mu živi. Iz kuće je izišao u majici i papučama, samo s akumulatorom, rekao je otac.

Iz te se priče razvio jedan moj strah, koji je, vjerojatno, i ranije u nekom obliku postojao, makar kao zametak straha, kao strahić i sitna strepnja, ali možda nikad ne bi narastao da nije pronašao svoju priču. To da ću jednog dana izaći iz svoje kuće i neću se više moći vratiti.

Vukovarca nikad nisam sreo, ali jesam, sasvim slučajno, njegovu ženu i baku u crnini. Imala je preko osamdeset, ali je valjda izgledala još starije. I bila je potpuno dementna, i to tako da je u ljudima oko sebe prepoznavala ljude iz drugog vremena, s kojima je ona mlada živjela usred nekoga ranijega davnog ratnog pakla. Do rata je bila savršeno bistra, išla je na tržnicu, kuhala za obitelj, bila im najveća podrška oko djece, da bi šenula umom čim se zapucalo. Ali totalno! Kada su se pred pad izvlačili iz Vukovara – što je također zanimljiva priča, puna sretnih i pomalo bizarnih detalja – nisu je imali kome ostaviti, pa su s njom stigli sve do Sarajeva. Dobra je ona na nogama, samo kao da je progutala Hrvatski krugoval iz 1941, koji sad iz nje govori! Vukovarka ju je dovela mom ocu na kliniku, jer je nesretna starica bila slomila ruku bježeći po stanu od nekih svojih progonitelja, i on je sad trebao srediti da je prime negdje na ležanje, pošto je postalo nemoguće brinuti se o njoj s tom rukom u gipsu. Ti si pop Miloje iz Ljubinja, ozareno mi se obratila baka, poznam ja tebe, nisi ti ko oni tvoji koljači! Bio sam ošišan skoro na ćelavo, s vječnom sedmodnevnom bradom, u teksas kombinezonu i crnoj punkerskoj kožnoj jakni, a baka je u meni vidjela tog nekog popa Miloja iz Ljubinja. Snaha joj je prasnula u smijeh, na što ju je baka prijekorno pogledala. Nemoj tako, sine, nisu svi oni isti! Ama da je samo jedan među njima čovjek, grijeh je.

Dementna Vukovarčeva baka odležala je, zahvaljujući ocu, mjesec dana na psihijatriji, svakodnevno su je obilazili, i on, i njezina obitelj – inače on je, moj otac, u njezinom svijetu bio pater Zovko, ispovjednik mostarske bolnice – pa se baka vratila kući na Dobrinju. Umrla je iznenada, u snu, nekoliko dana po Božiću, pokopana nakon Nove godine, na groblju na Barama. Vukovarci su rat dočekali na Dobrinji, samo su se jednog jutra probudili na prvoj crti fronte. Mislim da su iz Sarajeva napokon izašli jednim od onih jevrejskih konvoja iz lipnja 1992, i da žive u Kanadi. Dok sam u kolovozu 2018. posljednji put obilazio groblje na Barama, tragao sam i za grobom dementne bake, kojoj nisam znao imena, ali bio sam uvjeren da ću ga prepoznati ako na njega naiđem. Ali nisam naišao.

Premda je prva minobacačka granata pala u našu bašču na Sepetarevcu već sredinom travnja, prvoga ili drugog tjedna rata, i premda su iz dana u dan stizale vijesti o onima koji su otišli iz grada, a odlazili su svi, i Srbi, i Muslimani, i Hrvati, oni malobrojniji ili meni manje važni, samo do Pala i do planinskih sela oko grada, odakle će se stezati obruč opsade, dok su oni brojniji išli što dalje od grada i od Bosne, mi koji smo ostajali varakali smo se da kod nas neće i ne može biti kao u Vukovaru. Nisam mislio da će se uskoro ugasiti ono što je 5. i 6. travnja zapaljeno, i što kroz april tinja plamenom postojano smrtonosnim, ali mi se razumnim činilo da se Milošević i JNA nakon strahota Vukovara, a možda i još više nakon što su slike Dubrovnika stigle u baš sve svjetske novine i na sve svjetske televizije, neće odlučiti na spaljivanje i klanje Sarajeva, tog velikog grada, većeg od svih gradova zajedno koje su prije toga rušili, grada koji pritom nije anoniman i u kojem su se samo osam godina ranije održale Zimske olimpijske igre. Mislio sam da je to naprosto marketinški glupo, i da će oni klati i ubijati svud naokolo po Bosni i Hercegovini, ali tako da ne budu vidljivi.

U subotu, 2. svibnja 1992, ponavljao sam onaj isti životni ritual koji sam subotama obavljao u prošlih desetak godina. Osluhnuo sam dan, sve je bilo sablasno mirno, samo bi se iz nekih daljina, poput zvuka putničkog aviona koji negdje visoko napola para nebo, začuo usamljen rafal. Navukao sam tenisice, i pošto je već danima bilo toplo kao usred ljeta, u majici kratkih rukava i Lee Cooper teksas jakni, pošao u grad, po novine i na kavu u caffe hotela Beograd. Na Mejtašu je  na taksi stajalištu stari šofer čitao Oslobođenje i čekao mušterije. Niz Dalmatinsku ljudi su silazili u grad. Titovom ulicom prolazili su tramvaji. Žene s cekerima žalile su se jedna drugoj kad će sve ovo već jednom završiti. Kupio sam novine – još uvijek smo se nadali štampi iz Zagreba i Beograda, ali taj dan ništa nije uspjelo stići – i otišao sam do caffea, sjeo do prozora i naručio dupli espresso i colu. U caffeu hotela Beograd na smjenu su radile dvije konobarice: Gina i Dragana. Dragana je bila starija, pojavom neuglednija. Gina je bila zvijezda: krupnooka i lijepa, raskošna na način mlade Gine Lollobrigide. Ali nisu je zato zvali Gina, nego zato što se zvala Angelina. Tog jutra radila je Dragana.

Netko je prišao mom stolu i sjeo. Više ne pamtim tko. Ali znam da je netko sjeo, jer me je omeo u čitanju onih novina koje sam našao na kiosku. Bile su to neke stare novinčuge, neki preostali magazin, jer taj dan ni Oslobođenje ni Večernje novine zbog praznika nisu izašli. I vjerojatno sam neko vrijeme sjedio s tim nekim tko je sjeo za moj stol. Žao mi je što sam zaboravio njegovo lice, a još više žalim za sadržajem tog razgovora. Da sam ga upamtio, sad bih znao o čemu smo posljednjem razgovarali. Naime, u sljedećem trenutku, vjerojatno usred rečenice, događa se nešto što je vrlo teško opisati, premda je s povijesnog stanovišta, ili sa stanovišta kalendarske ljudske svakodnevice, lako opisivo. Tog dana je, prema prethodnom dogovoru, JNA trebala u organiziranom konvoju napustiti kasarne u središtu grada, a predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine upravo se avionom vraćao s pregovora u Lisabonu. Posljednja agencijska vijest s tih pregovora izgledala je ovako: 

“LISABON, 1. svibanj (Reuter/Hina) – Pregovarači Europske zajednice dosta su se suzdržano izjasnili o napretku u mirovnim pregovorima u BiH, ali su napomenuli da bi i taj napredak mogao biti izbrisan ukoliko se sukobi nastave. ‘Ponovo razgovaramo o ustavu. To je napredak’, rekao je Tadeu Soares (Šoareš), portugalski tajnik pregovora pod okriljem EZ-a kojima predsjedava Jose Cutileiro (Hoze Kutiljeiru). ‘Ako noćas bude sukoba, čitava stvar propada’, rekao je Soares novinarima. On je izjavio da je Cutileiro sa svakom delegacijom posebno održao razgovore o prijedlogu EZ-a da se BiH podijeli na tri autonomne ‘konstitutivne jedinice’. ‘Razgovarali smo o tri konstitutivne jedinice, a nadamo se da ćemo idući dan razgovarati o kompetencijama regionalnih vlasti’, rekao je on nakon razgovora. (Hina)dl. 010112 MET may 92.”

Bilo je nečega naivno ohrabrujućeg u toj vijesti i u tom drugom prazničnom jutru. Konačno, zar vojska ne izlazi iz grada, nakon što je general Milutin Kukanjac, komandant Druge armijske oblasti, više puta govorio da oni ne mogu otići, jer da ne mogu smrtnoj opasnosti izložiti Srbe u Sarajevu? Činilo se da je tako, sve dok se nije počelo događati ono što je teško opisati, a što se s povijesnog stanovišta svodi na sljedeće: prema verziji iz koje će se pisati jedna povijest, vojna kolona je napadnuta, e da bi se Muslimani dokopali oružja, dok je prema verziji iz koje će se pisati druga povijest, JNA pokušala izvesti manevar kojim bi zavarala protivnika, pa da istodobno jedna kolona napusti grad, dok druga kolona, sačinjena od niških specijalaca i nekoliko tenkova, kreće u brzo osvajanje zgrada Predsjedništva i RTV doma. 

Dvije verzije su se zauvijek razdvojile i one su jamac dviju povijesti i dviju istina koje se nikad ne smiju sresti. Jer ako bi se kad dvije istine srele, tada bi rat izgubio smisao. I sve žrtve, sva stradanja u tom bi ratu bila uzaludna. Dopustiti da se sretnu dvije istine značilo bi i prihvaćanje jedne stvarnosti, zajedničke za sve. Takvo što bi za sve bilo pogubno, nastupilo bi nepodnošljivo sramoćenje svega onog što nas čiji zajednicom, svih simbola i metafora koji nas ujedinjuju u jedan narod, ali nas i razjedinjuju i razvjenčavaju od svih drugih naroda i od ljudi koji su njima ujedinjeni. Rat koji se 1991. poveo da više ne bismo živjeli u istoj stvarnosti tako je stigao i u Sarajevo.

Sa stanovišta kalendarske čovjekove svakodnevice, za koju uzroci nisu od prevelikog značaja, jer se zasniva na podnošenju posljedica, moguće je prihvatiti ono što je zapravo i najvjerojatnije: kolona koja je napuštala grad napadnuta je, pa je tako prekršen dogovor dviju strana; istovremeno su niški specijalci uz tenkovsku i artiljerijsku podršku pokušali upasti u Predsjedništvo, čime je i s druge strane prekršen isti dogovor. 

Sam doživljaj teško je opisiv. Započelo je kanonadom, s nekoliko snažnih i vrlo bliskih eksplozija u jedva tri-četiri sekunde. Vrijeme je to u kojem se mijenja naša perspektiva. Do tada sam sjedio za stolićem od metala i lažnog mramora, uz prozor od debelog stakla koji se uzdizao do pod visoki strop, s pogledom na Pozorište mladih, na kojem je uz natpis na oba pisma, latinici i ćirilici, bio lik olimpijske maskote Vučka, u prostoru koji je imao solidnu zvučnu izolaciju, a nije imao ni pogled na okolne planine, pa se čovjek mogao osjećati sigurno. A sada sam u trenu postao ranjiva zvjerčica na najranjivijem mjestu u gradu, okružen sve samim staklima, koja škripe i tresu se, jer se tresu i zidovi, ali se još uvijek ne lome i ne ranjavaju nas. Taj tren u kojemu sam preokrenuo svijetom bio je sasvim izvan moći mojih čula. Tako kratak da ga nisam mogao doživjeti ni vidom, ni sluhom, ni njuhom, okusom, opipom. Ali svijet se naizvrat okrenuo u svakom čulu. Ono što sam vidio bilo je sačinjeno od fragmentarnih, vrlo upečatljivih slika, na kojima je živ i jasan svaki detalj. Svijet ne samo što nije više bio isti onaj svijet od prije nekoliko sekundi, nego isti nije bio ni način na koji sam ga vidio. U mnogo manju jedinicu vremena stalo bi toliko više slika i detalja nego ranije. Slike su postale tako guste da se s njima mijenjao subjektivni doživljaj vremena. Pa je tih nekoliko kratkih trenutaka nakon trena sveopćeg preokreta u sebi sabralo toliko naizgled novih iskustava i doživljaja, da bi pripovijest o onom što je u njih stalo mogla potrajati i duže od pripovijesti o ratu koji je uslijedio i koji će, na različite načine, trajati sve do danas. Ono što je čulom sluha u tom vremenu zabilježeno bolna je, više puta ponovljena eksplozija zvuka, pa zujanje i klokot živaca potom, s kojim je nailazila bujica senzacija i doživljaja. Pomislio sam da sam opet u polupraznoj Zetri, 27. ožujka 1990, na koncertu Motorheada, u trenutku kad se iza babilonskih tornjeva sagrađenih od golemih blokova zvučnika, na pozornici pojavi gitarist, uključi se u struju i kresne na gitari akord, koji se u nas što smo bili preblizu zvučnicima utisne kao bljesak bola u ušima i glavi. Svih mirisa u času je nestalo, a prsti su mi bili suhi kao Sahara, i na svakom su se prstu prepoznavali pravci prostiranja kanjona, usjeka, sutjesci papilarnih linija. Niz te linije, kroz te kanjone, bježao sam izbezumljen time što nigdje više nisam mogao stići i ništa više nisam mogao napipati osim tih linija koje čine moj otisak prsta. Pod jezikom prvi put osjetio sam okus koji će me godinama pratiti. Teško ga je opisati, jer okusi ostaju izvan jezika. Postoje u metaforama, slikama i sjećanjima. Iz tog okusa, koji u osnovi nije bio neugodan, nastalo je trajno odsustvo gladi. Nakon prvih šesnaest mjeseci rata, koliko sam proveo u opsađenom gradu, bio sam dvadeset kilograma lakši. Hranili smo se loše i neredovno, uglavnom preko humanitarne pomoći i suhim dnevnim obrocima američkih vojnika, kojima je istekao rok trajanja. Barem godinu dana nisam okusio živo voće ili povrće, ali glad nisam osjetio. A ni godinama kasnije, kad sam bio primoran da živim životom normalnih ljudi i hranim se u njihovom ritmu, nisam bio gladan. Osjećaj gladi vraćao se onako kako se oko mene, u zemljama bivše Jugoslavije, vraćao mir, i kako sam, usporedo s tim, u Zagrebu stjecao sigurnost. Onako kako sam stjecao dokumente o pravu boravka na zemlji na kojoj sam se zatekao, a zatim i svoje stvari, korisne i posve beskorisne predmete, svoj jastuk, postelju i stan, i prašinu u tom stanu. Kada sam se prvi put osjetio sigurnim u stanu u kojem sam boravio, ili kada sam pomislio da mi taj stan pripada i da mi je tu dom, čini mi se da sam ogladnio. A taj okus, kojim je zaustavljena svaka fizička glad, mogu prizvati i sada, i osjetiti ga upravo onakvim kakav je prvi put bio u tih nekoliko trenutaka nakon eksplozija, 2. svibnja 1992. Vrlo lako prestajem jesti, danima ništa ne jedem, slobodan sam od one histerične proždrljivosti, koju pamtim iz rane mladosti, i još sam pritom sretan, jer mi se u tim trenucima učini da sam preživio.

O onom što je zatim uslijedilo, o sljedećih dvadesetak sati neprestanih eksplozija i bombardiranja, koje ću provesti u različitim dijelovima i prostorijama hotela Beograd, često sam pisao u svojim proznim i novinskim tekstovima, i pričao o tom vremenu svakome tko bi me htio slušati. Ali nikako nisam uspijevao zahvatiti suštinu onog što se tad zbilo. Nisam uspijevao zahvatiti onu tanku zlatnu nit, s kojom bi se započelo razmotavati klupko prave priče, jedne od onih najzačudnijih, koje istovremeno vode prema budućnosti i prema prošlosti. U tih dvadeset sati sam o onom što se vani događalo mogao suditi samo po zvuku. Progonjeni zvukom po hotelu kretali smo se što dalje od prozora kroz koje se mogao vidjeti okolni svijet. Dvaput su, u kasno popodne i tokom noći, u hotel utrčavali vanjski ljudi. Prvi put, popodne, pojavio se izvana tip kojeg sam poznavao. Izgledao je i ponašao se kao čovjek s one strane života i smrti. Rekao je da su se specijalci probili preko Skenderije, sve do Glavne pošte, i da su zapalili poštu. Od nas do Glavne pošte dvjestotinjak je koraka. Netko je upitao: kakav je grad? Došljak ga je začuđeno pogledao i ništa nije odgovorio. Na to su drugi okrenuli na šalu: čuj njega i pitanja, kakav je grad! A zapravo se radilo baš o tome: kakav je grad, ima li u njemu živih, šta je s našima, je li išta ostalo u stanovima i kućama u kojima smo živjeli? Zvuk je, naime, bio takav. Zemlja se pod nama tako tresla, zidovi su se tako tresli, da je bilo vrlo vjerojatno da grada više nema.

Kasnije ću, uspoređujući usporedne kronologije događaja, shvatiti da sam s hotelske recepcije telefonirao na Sepetarevac, da majci kažem da sam dobro, možda četrdesetak minuta prije nego što će biti spaljena pošta i prekinute telefonske veze. Nije mi se javila, jer je bila u podrumu, u skloništu. Ali sam ostavio poruku na telefonskoj sekretarici. Telefonska sekretarica u to je vrijeme bila stroj veličine neke podebele knjige, priključen uz telefon. Stroj je funkcionirao preko mikrokazete, na koju je bila snimljena poruka domaćina, i na kojoj bi zatim bivale bilježene poruke onih koji bi zvali. Majka svih dvadesetak sati, koliko me nije bilo na Sepetarevcu, nije znala gdje sam, a poruku na telefonu nije preslušala, jer nos nije promolila iz podruma. Kako još uvijek nisam sasvim poznavao svoju majku, a sve ovo događalo mi se prvi put, strahovao sam da će s pameti sići od brige, pa da će izaći van da me traži i tako poginuti. I tko zna što sam još mislio, ali sve je bilo krivo, jer je stvarnost potekla mimo naše imaginacije. Svima nam se događalo nešto što je bilo sasvim izvan prethodnog iskustva, a pomalo i izvan povijesti. Ništa od onog što smo do jutros bili nije više postojalo, kao što ništa od onog što smo do jutros znali nije više bilo znanje. Ali meni se, ipak, nešto usjeklo u pamet, što mi sad nije dalo mira, za što se ona beslovesna i plaha životinjica koja u svakome živi hvatala kao za spas i za objašnjenje situacije: na umu mi je bio onaj Vukovarac s Dobrinje, koji je u Vukovaru krenuo do susjeda da napuni akumulator, jer nije bilo struje, a njegovi su htjeli slušati radio, i onda se pet dana nije mogao vratiti kući. Mirio sam se s tim da se pet dana neću vratiti kući, ali me je u priči tješilo to što ću na Sepetarevcu naći živu mater. Jer je i Vukovarac sve svoje našao žive. 

Iz te priče, iz tog sjećanja i te naivne emocionalne konstrukcije, za koju se davljenički hvatam, možda je nastalo ono što slijedi. Više mi se nikad – sve do danas, u koji god trenutak i dan to danas pada – nije dogodilo da izađem van u nekoj majičici i u teksas jakni, u trapericama i s novčanikićem, i da tako, slobodno mašući rukama, pređem kućni prag. Najprije, od tog trenutka će, pa za neko vrlo dugo vrijeme, a možda i za sva vremena, pojam kućnog praga i doma za mene biti nešto nedostižno. A drugo, od tada iz kuće izlazim odjeven i opremljen za nekoliko različitih godišnjih doba, s torbakom o ramenu ili s ruksakom na leđima, u kojem nosim sve svoje stvari. Od tog 2. svibnja 1992, i od noći provedene u hotelu Beograd, moja crna punkerska kožna jakna dobiva svoj konačni smisao.

Na jakni su četiri džepa. Tri se zatvaraju jakim metalnim rajsferšlusima. Ili zipovima. Jedan se džep, onaj mali, oltarski džep na jakni, zakopčava drikerom. Ili šuštinom. Zipovi su stvarno nevjerojatno čvrsti, jer se trideset i četiri godine kasnije razdvojio i rasuo samo jedan. Onaj najviše rabljeni džep za desnu šaku. Ta dva donja džepa, u koja sklanjam šake, da ih zagrijem, da ih udomim ili da ne mašem rukama dok hodam, najmanje su važna u priči, jer su najprisutnija u svakodnevici. U njima se odvijaju ceremonijali prolaznosti, u njima se događa ono što se ne pamti. U njih se, uglavnom, odlaže ono što se gubi, troši i nestaje. Mnogo su važniji gornji džep, u koji se lijevom rukom zađe kao u srce koje je negdje pod tim džepom, i mali oltarski džep.

Džepovi na ovoj jakni su kao prostorije u domu koji naseljavaš već trideset i kusur godina. Ako postoji mjesto izvan tvoga tijela koje bi bilo ti – a postoji sigurno, jer za čovjeka takvo mjesto mora postojati – onda je u ovih trideset i kusur godina to mjesto najčešće bilo u ovoj jakni i njezinim džepovima. Prije nego što je negdje vidjela da i vrlo stare kožne jakne imaju svoju vrijednost, da ih i ozbiljni ljudi nose, a bogme i holivudske zvijezde, i da kožna jakna, ako je dobra, nikada ne može biti toliko stara da se pretvori u dronjak i u potrošenu stvar, Ana se pomirila s mojom jaknom. Prije toga bi joj na um znala pasti ideja da se ta jakna baci – jer ionako nam je garderoba prepuna nepotrebnih, nenosivih i uništenih stvari – a ako je već želim čuvati kao relikviju, za što ona ima potpuno razumijevanje, onda neka visi tu, a ne da je naokolo, katkad i u vrlo ozbiljnim prilika, nosim i ljudima se u njoj pokazujem. Neobično mi je bilo to slušati. S jedne strane, osjetio bih neku jezu – kao da govori da je propalo moje tijelo, ruke moje i noge – a s druge strane, milinu sam osjećao i akcijaški entuzijazam, jer mi se otvarala jedna od novih i čudovišno masivnih i obuhvatnih književnih tema, iz kojih istovremeno izviru fikcija i fakcija, imaginacija čovjekova i dokument: tema onog što je ta crna punkerska kožna jakna, kupljena u American shopu, kod Mile Rupčića, u međuvremenu postala, kakva se i kolika povijest u nju slila, i kakva je sve značenja ona zadobila. Na neki način možda je i šteta što se Ana pomirila s jaknom, jer bi, da nije toga, ova romaneskna povijest mogla biti molba za njezino pomilovanje. Ili bi to mogao biti pokušaj da se priči vrati na važnosti, tako što će se pričom jedan mrtvi predmet učiniti neprocjenjivo važnim. 

U oltarskome džepu jakne nalaze se, s proljeća 2025, sljedeće stvari: srebreni novčić u okrugloj plastičnoj kutijici, iskovan godine 1997, u povodu posjeta pape Ivana Pavla II Sarajevu. Četverokutna značka s amblemom neke male ptice, vrapca možda, jedina za koju ne znam ni što znači, ni kako se u ovom džepu zatekla. U plastičnoj je, pravougaonoj zaštitnoj omotnici. Jantarska kockica za igru, otpala s privjeska. Ključić od kofera. Četverokutna značka s norveškom zastavom i znakom Ujedinjenih naroda, te natpisom Normovcon, Sarajevo 92 93. Minijaturna kositrena figurica svetog Ante s djetetom u aluminijskoj kapsuli. U džepu je do prije nekoliko godina bio i jedan ispaljeni metak, kalibra 7,62. Njega sam nevoljko i s nekom strepnjom ostavio u limenoj kutiji za kekse, u kojoj držim stare stvari, jer sam se prije putovanja avionom zabrinuo što će mi reći na sigurnosnom pregledu na aerodromu ako rengen otkrije metak. I ranije sam taj metak imao uza se po aerodromima, ali mi nije na um palo da bi ga mogli naći. Tek tad sam ga se sjetio, i nisam ga više smio imati uza se. Taj boravak u stranome svijetu mi je, sjećam se, protekao u intenzivnoj nelagodi izazvanoj činjenicom da mi u oltarskom džepu nedostaje metak.

O stvarima možemo govoriti onim redom kako su i spomenute. 

Srebreni novčić iskovan u povodu posjeta pape Ivana Pavla II Sarajevu darovao mi je jedne večeri, u samostanu na Bistriku, fra Petar Anđelović. Sjedilo se u salonu i razgovaralo, bila su već kasna doba, sijelo se pomalo bližilo kraju, kad se on u pola rečenice nečega sjetio, zavukao je ruku u neki unutarnji džep pod habitom, nešto izvukao i pružio mi preko naslona fotelje. Ovo ti trebaš imati!, jednostavno je rekao. Fra Petar je imao taj običaj da stalno nešto donosi i dariva. Poznavali smo se od 1989, prije vremena nego što će postati provincijal Bosne Srebrene. U ratu smo se često viđali, u samostanu, u provincijalatu ili kojekuda po Sarajevu. Nakon što sam otišao iz grada, uglavnom bismo se nalazili u unajmljenim prostorijama Bosne Srebrene u Medvedgradskoj ulici. U prizemlju, u lokalu koji bi inače mogao biti iznajmljen za butik, slikarsku galeriju, dućan s manufakturnom čokoladom… Ne znam što je danas tamo. Za rata u Sarajevu fra Petar bi znao donijeti brašno, čokoladu, suho voće. Dobro pamtim jedan komad vakumirane praške šunke. Čulo okusa izvježbano danima nejedice i jela na bazi riže i mesnog nareska, tu je šunku učinilo najboljom i najukusnijom koju sam ikad prije i poslije jeo. U Medvedgradskoj, pak, uvijek je za mene uza se imao neku knjigu. U svakom fra Petrovom daru uvijek se darivani mogao prepoznati. Svaki je bio namijenjen, a ne slučajan. Tako da je u toj gesti sa srebrenjakom bilo nešto neobično. Naprosto, zamislio sam se zašto je taj novčić upravo meni namijenjen i našao neko svoje objašnjenje. Stavio sam ga u džep jakne koju sam imao na sebi, u njen oltarski džep, i sljedećih sam ga skoro trideset godina iz tog džepa vadio samo da ga pogledam, da obrišem njegovu plastičnu kutijicu, ili da ga nekom pokažem.

Tu crvenu značku, koja se uglavi u onu rupicu u reveru, u kojoj tirani i razbojnici nose značke sa zastavama zemalja koje predstavljaju, dobio sam od nekog davno. U nekim godinama poslije rata. Čini mi se u Sarajevu. Ali ne pamtim što je bio povod, tko mi je značku dao, što je značka simbolizirala. Sve sam, dakle, zaboravio, onako kako ponekad zaboravljam. Potpuno i temeljito, bez ikakvog traga. Dok gledam tu crvenu ptičicu, koja za mene predstavlja vrapca, a možda na njoj vrabac i nije, nisam siguran želim li otkriti što ona znači i tko mi je značku dao. Premda ponekad, na internetu, pokušavam otkriti čija je to značka. Znači li nešto i to što je moja potraga zasad uzaludna? Otkrijem li, vrlo je vjerojatno da će mi značka omrznuti. Moji odnosi s ljudima u Sarajevu na takav su se način u posljednjih dvadeset i pet godina mijenjali, grad se na takav način mijenjao, njegovi identiteti i boje, da je sasvim vjerojatno da mi je tog malenog crvenog vrapčića, tu vješto dizajniranu značku, načinjenu da dugo znači, a ne da tek tako nestane, poklonio neki od mojih današnjih neprijatelja, od onih koji su me na kraju i protjerali iz tog grada, i koji povremeno iz svojih fejsbučnih jazbina na mene zareže, da slučajno ne bih navratio kući. I zbilja, ne navraćam već duže vrijeme. U taj grad nisam stupio već duže nego što je trajala njegova opsada. Uskoro će biti i – dvostruko duže. Ali svejedno netko od njih u strahu vučje zareži, da me ne bi u Sarajevu bilo. I tako zurim u tu značku, pokušavam proniknuti u tog vrapca, sjetiti se nečega što sam, znam, tako temeljito zaboravio da nema šanse da se sjetim. Znak koji je prije dvadeset pet godina značio jedno, danas bi, vjerojatno, značio nešto drugo. To je u prirodi znakova. Mijenjaju se u vremenu. I ne samo da je drukčiji njihov smisao i sadržaj, pa znak ljubavi biva znakom mržnje, preporuka se pretvara u zabranu ili u upozorenje, nego ono što je lijepo i skladno, biva ružno, rogobatno, estetski neprihvatljivo, tuđe oku. Tako da svog vrapčića ja unaprijed gledam s nekom tugom. Pomišljam kako će mi jednom postati nelijep, tuđ i podao, kao što su i neki moji prijatelji iz tog života postali podlaci. Samo što njih pamtim i iz vremena kad mi takvi nisu bili, i ta sjećanja dragocjena su mi kao i sva druga sjećanja. A možda su opovrgnuta sjećanja i dragocjenija od onih drugih. U njima i dalje živimo jedni s drugima. Sa značkama i znakovima je teže. Jednom opovrgnute znakove nemoguće je vratiti sjećanju. Izgubljeno je njihovo prethodno stanje i značenje, čak i ako nije opustošeno zaboravom. Napustila ih je pripovijest koja je činila njihovo značenje. Tog crvenog vrapca u plastičnoj omotnici vraćam u džep, jer s njim neće biti problema na granici. Vrabac nije metak. Ono što me drži jest to što sam ga tad pospremio u oltarski džep na mojoj crnoj punkerskoj kožnoj jakni. Da mi tog časa nije bio važan, da njegovo značenje nije bilo takvo, gurnuo bih ga u neki od preostala tri džepa, iz kojih se stvari redovito vade ili u njima nestaju.

Jantarnu kockicu za igru, s malenom kvačicom pri vrhu, koja ju je očito držala uz privjesak za ključeve, našao sam u kratkom uskom pothodniku, koji dijeli posljednje gradske zgrade od livada i šume. Ne znam zašto sam uzbuđen, u tom polumraku gledao pod noge, kockicu sam u šljunčanoj stazi ugledao kako stoji uspravna, ni na jednom broju. Da je nisu, tako slučajno izgubljenu, uspravnom držali kamenčići šljunka, bilo bi to čudo. Ovako je kockica od baltičkog, možda i bjeloruskog jantara, krupna i lijepa, ništa manja od standardne kocke za kockanje, za mene bila znak. Uzeo sam je sa sobom, zamišljajući, ne bez grižnje savjesti, razočaranje i tugicu onog tko ju je s privjeska izgubio. Ali nisam ja uzeo kocku, nego taj nemogući položaj u kojem se kocka izvan brojeva našla, savjest sam umirivao. Zatim smo prošli na drugu stranu, u šumu. Bilo je to početkom svibnja 2019, ali šuma je izgledala kao 1936. i nekoliko sljedećih godina. Razlika je samo u mnoštvima velikih drvenih križeva, na kojima nema imena. Među njima tek ponegdje se pojavi poneki križ s imenom, koje je upisano ćirilicom. Ponegdje i s crno-bijelom sličicom otisnutom na oval od porculana. Nailazimo i na ploče sa znakom Davidovog slova i imenom. Razlika između šume u 2019. i 1936. je i u neobičnim neravnim tlima, u blagim, širokim i dugim udubljenjima u šumskoj zemlji. Stabla uz njih bogata su i moćna, tako da prilaznik – kako ćemo danas nazvati svakog živog čovjeka u toj šumi – osjeća potrebu da gladi njihovu koru, da o nju blago ranjava svoje dlanove. Tu su, među korijenjem stabala, nikad izbrojani kosturi ljudi, ubijanih između 1936. i 1940. metkom u potiljak. Ono što se u ovoj šumi izgubi, nikad se ne pronađe. Šuma se zove Kurapati, gradu je ime Minsk. Možda nikad tamo više neću stići, ali sam se na tom mjestu osjećao prisno. I važna mi je jantarna kockica, koju sam zatekao kako stoji uspravna, ni na jednom broju. Čudo je na tom mjestu bilo biti živ. 

Sljedeći predmet u džepu je ključić od kofera. Mati moja pokojna, Javorka, jedan je put nakon mog odlaska sa Sepetarevca bila u Zagrebu. Prethodno se dugo, godinama, najavljivala, ali sve sam se nadao da neće doći. Osim što mi je i sama po sebi traumatična bila pomisao na njezin boravak u mojoj blizini i u gradu u kojem sam se zadržao i ostao, dodatnu muku stvaralo mi je to što bi se u Zagrebu ona našla sa ženom s kojom sam tada živio i s njezinim bližnjima, majkom i bakom. Žena ju je poznavala iz Sarajeva, pa je znala što se od Javorke može očekivati, ali Sarajevo je, ipak, njezin svijet i prostor, tamo ju nemamo dvadeset i četiri sata kraj sebe. U Zagrebu to će biti cjelodnevno, vrlo intenzivno emocionalno i fizičko iskustvo. Ženina majka i baka nisu je poznavale, niti su je iz priča i razgovora sa mnom mogle upoznati. Ono što govorim drugim ljudima, uvijek je drukčije od stvarnosti. Mnogo običnije, normalnije, lakše. U razgovorima se ne žalim na ozbiljne stvari, niti pričam o tome da mi se u životu dogodilo nešto strašno. Meni se nikad ništa strašno nije dogodilo. Uvijek sam i u svemu dobro prolazio. Pitaju li me kako sam, govorim: dobro sam, odlično sam. Ili se našalim, kažem da sam pod kontrolom. Što zapravo i nije šala.

Teška mi je bila pomisao da će moja mati doći i da će je te tri žene na najteži način upoznati, ali i da će s neke neugodne strane upoznati i mene. Vidjet će i tko me je načinio, i kakvu ja ustvari muku s tom svojom majkom imam. Javorka je tad bila u godinama u kojima sam ja danas. Sasvim na se upućena, samoživa i ograničena u prihvaćanju tuđih raspoloženja i emocija. U osnovi nezainteresirana za sve, osim za sebe. Kada je prvi put došla u maleni stan u kojem su zajedno živjele majka i baka žene s kojom sam u to vrijeme bio, nije prošlo ni pola sata, a već se tako odomaćila da je tražila analgin, i da malo legne, jer je muči migrena. Rado su je prihvatile, razletjele se oko nje, a ona se pokrila preko glave i zaspala. Probudila se u povišenom raspoloženju, kao da je oduvijek tu i kao da se sve ovo normalno.

U Zagrebu je, kod nas, u stanu u kojem smo živjeli s jednom starom foksterijerkom, ostala pet dana. Grad je nije zanimao. Ni to da idemo po restoranima ili na izlete. Provela je to vrijeme onako kako bi ga provodila i u Sarajevu, samo što je u svemu trebala našu pomoć i što nam je, poput maloga djeteta, okupirala svaki trenutak vremena. Neobično je to kada odrasla žena čini ono što rade djeca. Bio sam užasnut kada je javila da dolazi, ti dani bili su još teži i duže su u zbilji potrajali nego u mom strahu, laknulo mi je nakon što smo je konačno ispratili na autobus, ali sam istovremeno, negdje iz pozadine duše, osjećao duboku tugu. Taj njezin dolazak u Zagreb – posjeta sinu u bijelom svijetu – bio je, kad bih ga prevodio u jezik svima razumljivih pripovijesti, nešto prirodno i milo. Mogao sam zamisliti sinove moje generacije kako, rasuti po svijetu, uz suze ganuća i sa svojim novim familijama, u drugim identitetima, dočekuju majke po aerodromima, autobusnim i željezničkim kolodvorima. A znao sam još nešto: ona će doći samo jednom i nikad više. Jer ne dolazi zato što joj se u Zagreb ide, niti zato što me je poželjela – u to vrijeme sam po nekoliko puta godišnje išao u Sarajevo – nego zato što njezine prijateljice, poznanice, komšinice, tako svoju djecu obilaze po svijetu. Kako ona nikada nije bila kod mene, onda im nema šta pričati. One su joj sigurno govorile: Idi, bona! Idi! A ja znam koliko joj je bilo teško da se natjera na takav put, od kojeg će imati tu korist što će pred samom sobom znati da radi isto što rade i druge žene. Znao sam i to da je taj njezin dolazak vjerojatno i posljednje putovanje mog roda u Zagreb. Osim nje, nikoga više nije ni bilo, i ovim se putovanjem završava jedna putnička povijest. U Zagrebu, na pola puta od Beča, bilo je njihovo odmorište. I bio je njihov limb.

Onoga dana, nakon što sam joj kupovao kartu za povratak i tražio peron s autobusom za Sarajevo (a nju je opet boljela glava!), u stanu u kojem sam tad živio od moje majke ostala je nerazređena posteljina i maleni ključić od kofera. Šta ako je zaključala kofer i ostavila ključić? Sutradan sam je zvao, ali nije razumjela o čemu ja to govorim. Kakav je to ključ zaboravila? Od torbe, rekoh, od kofera. A toooo, ravnodušno je razvlačila samoglasnik. Pa donesi ga kad budeš dolazio, rekla je i nikad ga se više nije sjetila. Osim što nigdje nije putovala – u životu će još dvatriput putovati na računovodstvene seminare u Neum, Banju Luku i Međugorje – kao ni većini ljudi njoj ti ključevi na putnim torbama i koferima ničemu nisu služili. Ja sam rekao: dobro, donijet ću!, ali znao sam odmah da neću. Ustvari, imao sam ga uza se kad god bih u Sarajevo išao u svojoj crnoj punkerskoj kožnoj jakni. I sjetio bih ga se svaki put kad bih doputovao na Sepetarevac, usjekao mi je u pamet, ali joj ga nikad više nisam spomenuo. Bio je sitnica, taj ključ, koju sam čuvao za nju, u džepu i u pameti, tako da ona ne mora o njoj misliti. Danas kad ga gledam, mnogo godina nakon Javorkine smrti, tako običnog i bezličnog, kakvi već jesu jeftini tipski ključevi za putne torbe, pomišljam da svaka stvar tako ima svoju priču. Mrtvi predmeti postaju smeće kada njihova priča bude zaboravljena, a ne nakon što izgube svoju funkciju. 

Četverokutna značka s norveškom zastavom i znakom Ujedinjenih naroda, te natpisom Normovcon, Sarajevo 92 93. Na norveškoj Wikipediji postoji dobro sročena enciklopedijska jedinica o Normovconu, koja u prijevodu glasi ovako: “Norwegian Movement Control (NORMOVCON): bila je norveška vojna jedinica raspoređena u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Makedoniji u godinama 1992. – 1996. Jedinica je bila dio UNPROFOR-a (kasnije UNPF i UNCRO) i bila je odgovorna za kontrolu transporta. Glavne tačke odgovornosti bile su zračne luke u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Beogradu i Skopju. Osim toga, provođene su i kontrole prijevoza u brodskom, automobilskom i željezničkom prometu. 

Zapovjedništvo je 1992. bilo smješteno u Sarajevu, ali je kasnije zbog neprijateljstava moralo biti premješteno na Pleso, bivši jugoslavenski vojni logor u zagrebačkoj zračnoj luci.

NORMOVCON je u velikom dijelu svijeta postao poznat po svojoj podružnici u sarajevskoj zračnoj luci, koja je zbog čestih otkazivanja i vrlo neizvjesnog vremena letenja dobila nadimak ‘Maybe Airlines’”.

Kada sam pretoplo odjeven, u nekad modernom teksas kombinezonu, plavoj kariranoj košulji i mojoj crnoj punkerskoj kožnoj jakni, sa sivomaslinastim skautskim ruksačićem na ramenu, polazio sa Sepetarevca, zamišljao sam da putujem na odmor. Jednostavno sam u to vjerovao, i tako se s Javorkom na Sepetarevcu rastao. Vratit ću se za tri tjedna, govorio sam. Ona će se kasnije svojim prijateljicama hvaliti da je za nju završio rat kada sam ja izašao iz Sarajeva. Ova riječ mi je veoma važna, nikako je ne bih smio zaboraviti: izašao. U sva druga doba našeg svijeta i jezika reklo bi se: otišao. Ali u ratu bi se, u gradu pod opsadom, reklo: izašao. Ta riječ je važna zato što je tačna, točna, istinita i u osnovi nenadomjestiva. Riječ koja nema sinonima, niti ga može imati.

Međutim, nisam se vratio nakon što sam jednom izašao. Nisam više ušao u opkoljeni grad, nego sam, došavši sljedeći put, samo došao u Sarajevo. Godinama me, iz mnogih razloga, mučilo što sam se predomislio, ili što sam izdao vlastitu odluku da ću se vratiti u opkoljeni grad. I danas mi se čini da sam, ne vrativši se, prvi i posljednji put učinio nešto protiv svog karaktera, ili protiv onog na što me navode moja unutarnja moranja. Kada na tržnici kupujem voće, voćki uvijek mora biti neparni broj. (Osim ako nije riječ o trešnjama, jagodama, borovnicama…) Isto tako, morao sam se vratiti. Postojali su, istina, u to vrijeme i neki drugi razlozi za povratak, ali oni su u međuvremenu toliko obesmišljeni da ih nije dobro ni spominjati. Prekršivši svoje moranje, povukao sam bio za sobom, kao da rušim ormar pun porculana, dugi niz psiholoških i emocionalnih uzročnika, koji je proizveo još duži niz konkretnih životnih posljedica. U Zagrebu sam ostao plašeći se odlaziti predaleko iz Sarajeva. Ali tako sam ostao da sam skoro svakodnevno naglašavao svoju distancu prema gradu u kojem sam se zatekao, svoje stranstvovanje i svoju tuđost u njemu. To mi i danas stvara probleme. Ali time je potaknut i moj rad, koji će u sljedećih tridesetak godina poprimiti čudovišne razmjere, na stvaranju i izgradnji vlastitoga književnog Sarajeva. Bijes koji sam time izazvao, aura stranosti i tuđinstva koju sam oko sebe stvorio, bila je dvostruka. U Zagrebu stekao sam ugled vječitog migranta, vječitog Afganistanca, koji nikako da ode ili da nestane. U Sarajevu su, pak, pred tim mojim samostvorenim književnim čudovištem Sarajeva, reagirali kao da im oduzimam nešto njihovo, nešto što im po prirodi stvari pripada. Zaposjedam teritorij, koloniziram im imaginaciju. Obje strane možda s time i ne bi imale takve probleme da to moje književno čudovište Sarajevo nije bilo prihvaćeno ne samo izvan dvaju živih gradova između kojih sam se pokrenuo, nego je otpočetka u njima postojao neki svijet koji je te moje knjige prihvaćao kao sliku svoga Sarajeva, ili naprosto kao svoju književnost s dominantnom ulogom književnog čudovišta Sarajeva. To će moje neželjene protimbenike ili već i neprijatelje u Zagrebu i Sarajevu u istoj neugasivoj strasti održavati sljedećih trideset godina. A možda bi sve bilo drukčije, i možda bi moja izgradnja imaginarnog Sarajeva bila manje ambiciozna, možda bih se u međuvremenu fokusirao na nešto drugo, neku drugu temu, neko drugo stanje stvari i drugo mjesto, da sam se dosljedno držao toga da voćki treba biti neparan broj i da nanovo moram ući u grad iz kojeg sam izašao.

Sreća je, međutim, da se nisam vratio. Trideset godina kasnije razlozi za povratak koje sam imao 1993. čine se smrtonosnom iluzijom. Rat se mogao preživjeti, s mecima i granatama se katkad vrijedilo kockati, ali iluzija o pripadanju bila bi u mom slučaju smrtonosna. Nikad ja nisam bio otamo, kao što danas nisam odavde. Čak je i nevažno gdje je to – tamo, ili što je to – ovdje. Opsada grada je poput heroina, patnje ljudske i nesreće, krv na asfaltu i raskidana tijela su poput heroina kada su na ulicama poznatog i bliskog mjesta. Stvaraju ovisnost iza koje su samo praznina i smrt.

No, vratimo se četverokutnoj znački s norveškom zastavom i znakom Ujedinjenih naroda, i natpisom Normovcon, Sarajevo 92 93. Kako se ona zatekla u oltarskom džepu moje punkerske jakne?

Skoro otpočetka rata, ili od tog 2. svibnja 1992, kada je oko Sarajeva zatvoren gvozdeni obruč, mijenjali su se modaliteti i uvjeti za izlazak iz grada. Nakon tog datuma nije više postojao redoviti autobusni ni avionski promet, a ujutro 2. svibnja posljednji je vlak napustio sarajevsku željezničku stanicu. Iz grada se prvo moglo izaći samo kopnom, u privatnom autu i na vlastiti rizik. Na Ilidži bi vas, ukoliko se uspijete provesti gradom, dočekale srpske straže, dočekali bi vas graničari, obično odjeveni i dizajnirani poput četnika iz Bulajićevih filmova. A dalje bi vas naizmjence kontrolirali graničari i stražari Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine, među kojima bi se ponegdje i katkad, pričali su svjedoci, našao i pokoji ustaša iz onoga Zafranovićevog autobusa, ili mudžahedin s bradurinom i trakom preko čela, na kojoj je nekakav arapski natpis, koji je tim strašniji jer ga nismo nalazili u svom slikopisnom imaginariju.

Sredinom lipnja 1992. kreću konvoji sarajevske Jevrejske općine, s kojima ljudi napuštaju grad u autobusima i privatnim automobilima. U tim su konvojima, prema dogovorima u kojima su sudjelovale ne samo zaraćene strane, nego i kojekakvi međunarodni predstavnici i posrednici, trebali biti sarajevski Jevreji, djeca i starci, ali i svi ostali koji bi već samim svojim bivanjem u konvoju imali potvrdu da su Jevreji. Koliko god nam se u proljeće i ljeto 1992. rat u Bosni predstavljao kao krvav dvoboj ili troboj paravojnih odmetnika iz triju konstitutivnih naroda, u kojem njihove legitimne vojne formacije sudjeluju isključivo u smirivanju stvari, i koliko god se na krvavim bosanskim drumovima tad moglo naći razbojnika dizajniranih kod četničkog, ustaškog ili mudžahedinskog kostimografa, nijednome od njih nije bilo ni na kraj pameti da dira i barka u jevrejske konvoje. Još uvijek živa je bila velika i strašna pripovijest o židovskom stradanju u Drugome svjetskom ratu, posvuda bi se našlo živih svjedoka, spremnih da se sjećaju i da govore, i nikome od naših, na krv i zločin spremnih suvremenika, nije na um padalo da se naknadno upisuje u tu pripovijest na strani zločinaca. Istodobno, vrijeme je to u kojem do neslućenih razmjera raste priča o židovskoj sveprisutnosti, moći i utjecaju. Otpočetka zloslutna, u njoj se spajaju elementi paranoje i mitomanije, ova legenda oživljava po našim novinama i televizijama, na trgovima i po čekaonicama, naročito nakon pada komunizma. Premda se izgovara i prenosi uz redovito precjenjivanje inteligencije i sposobnosti pojedinaca među Židovima, a kroz nju se hvali i sveopća židovska društvenost, u ovoj je legendi klica antisemitizma. Čudno je da to ni najdobronamjerniji ne prepoznaju.

Zahvaljujući tom strahu od Židova, ili da se vratim jeziku mjesta – strahu od Jevreja, Jevrejski su konvoji u to prvo vrijeme bili najefikasniji način da se izađe iz grada. Na čelu Jevrejske općine bio je Ivica Čerešnješ, okretan i sposoban čovjek, jedan od onih ljudi koji usred neke velike nevolje otkriju vlastitu sposobnost da se uspostavljaju kao autoriteti, koji će i sam odmah po svršetku rata emigrirati u Izrael. Za njega je ostala vezana jedna odavno već zaboravljena, iz sjećanja ljudi, ali i iz povijesti likvidirana zanimljivost. Pred prve postkomunističke izbore u Bosni i Hercegovini, čiji je prvi krug održan 18. studenog 1990, članovi budućeg Predsjedništva birani su po ovakvom principu: biralo se s tri liste s kojih će svaki konstitutivni narod dobiti po dva predstavnika, te sa četvrte liste s koje će biti izabran jedan predstavnik Ostalih. Svi građani mogli su glasati za sve liste, i na kraju su, prilično nadmoćno, za svih sedam mjesta izabrani kandidati stranaka s nacionalnim ili nacionalističkim predznakom, Stranke demokratske akcije, Srpske demokratske stranke i Hrvatske demokratske zajednice BiH. Najzanimljivija je bila četvrta lista: HDZ BiH nikoga na njoj nije kandidirao, SDA je kandidirala Ejupa Ganića, koji se u studenom 1990. predstavljao kao Jugoslaven, dok je SDS Radovana Karadžića kandidirao Ivicu Čerešnješa, kao Jevrejina. 

Čerešnješ je na svojoj koži mogao osjetiti kako se zgušnjava vrijeme i kako onda povijest ljudima drobi kosti. Naime, neće proći ni godina i pol, a Radovan Karadžić će započeti opsadu Sarajeva i rat. Da se kojim slučajem deklarirao kao Jugoslaven, zatekao bi se tad u nevoljama jer je bio SDS-ov kandidat za Predsjedništvo BiH. Ovako ga je, možda, samo hvatala jeza od suočenja s tim čudovištem povijesti, jer se na čas, bez posljedica po sebe, našao negdje gdje nije želio biti.

Ta famozna četvrta lista, ona s koje se birao član Predsjedništva koji će predstavljati građane koji nisu ni Srbi, ni Hrvati, ni Muslimani, još je po nečemu bila zanimljiva. Dok je oko tri konstitutivne liste vladao građanski mir, pa pripadnicima jednog naroda nije na um padalo da onim drugima pokušavaju nametnuti vlastite kandidate na njihovim listama, Muslimani su s liste Ostalih prilično složno birali Ejupa Ganića, koji će na kraju osvojiti skoro dvostruko više glasova od prvog sljedećeg kandidata, a taj je bio – Ivica Čerešnješ. Osim što je ovakvim rezultatom Čerešnješ bio spašen još većih nevolja po sebe, jer bi njegova moralna dužnost najprije bila da se ograđuje od onih koji su ga stavili na listu, a onda i da, makar do kraja rata, igra ulogu političara, i to vrlo ozbiljnog političara, dana je prilika zaboravu da riješi nešto što u ljudskim životima često zna biti nerješivo i iz čega su se oko svih ratova rađale najveće privatne i obiteljske nesreće.

Naime, u jesen 1990. Čerešnješ dobro je znao tko ga to predlaže za člana Predsjedništva. I premda se nije moglo znati u što će se SDS izroditi ni kakav će rat Radovan Karadžić povesti, ne može se reći da se to anđeo pretvorio u crnoga vraga, niti da je prethodno tu netko sakrivao svoju ideologiju. Ali tada je četrdesetpetogodišnji sarajevski arhitekt, koji se prethodno bavio sakralnom arhitekturom, radio je i na crkvama i na džamijama, pomalo bio vođen posve prirodnom, običnom mirnodopskom ljudskom taštinom, pa je, eto, prihvatio kandidaturu. Možda je mislio i da će time biti od koristi za svoju malu zajednicu, jer bi, eto, i Jevreji mogli imati predstavnika u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. U svakom slučaju, njegova odluka bila je mirnodopska i bila je zasnovana na uvjerenju da vrag nije tako crn kao što se čini. Ali kada se takve odluke donose u predratna vremena, vrag se uvijek na kraju pokaže mnogo crnjim nego što smo ga zamišljali.

Na kraju, Ivica Čerešnješ časno je odigrao svoju ulogu, a zatim je iščezao iz rodnoga grada, da se nikad više u njega ne vrati. Savršeno je odigrao dvije tipske uloge, ulogu Židova i ulogu kuferaša. Njegov otac, Sándor Cseresnyés, bio je madžarski novinar, prijeratni komunist, sudionik i izvjestitelj iz građanskog rata u Španjolskoj, koji je potom sve do 1943. boravio u internacijskim logorima u Francuskoj i Alžiru, kada ga je oslobodila britanska vojska. Nakon rata našao se na optuženičkoj klupi u procesu protiv Lászla Rajka, smijenjenog madžarskog ministra vanjskih poslova, koji je nakon rezolucije Informbiroa optužen kao titoist i osuđen na smrt. Sándor Cseresnyés osuđen je na dugogodišnji zatvor, ali je nekoliko godina kasnije oslobođen i rehabilitiran. Ostalo je mutno i nejasno svjedočanstvo o njegovoj nečasnoj ulozi na Rajkovom suđenju, no čini se da je, da bi spasio život, založio njegovu glavu i svoje dostojanstvo. Bili su prijatelji iz španjolskog građanskog rata i iz francuskih internacijskih logora. Velika bi književnost mogla ući u splet međusobnih uspomena Sándora Cseresnyésa i Lászla Rajka, i u rasulo koje je nastupilo prijateljskom izdajom. Svašta čovjek učini spašavajući ono što na kraju spašeno biti ne može. Na kraju sve biva prah. U životu koji kao da je sav protekao okovan poviješću Sándor Cseresnyés stigao je postati otac Ivice Čerešnješa. Ništa više od toga. Umro je u Budimpešti

1971.

Ivičina mati Eva bila je, kako se to onda govorilo, filmski radnik. Raskošna figura onodobnog Sarajeva, dugogodišnje partnerica Hajrudina Šibe Krvavca, čije ime negdje je pri vrhu špice filma “Valter brani Sarajevo”, žena u kojoj je bilo jednako priče kao i u nesretnome madžarskom novinaru, koji je pod mukama izdao prijatelja, ali je, na žalost, i ta priča ostala, neispričana. Nakon što nam vrijeme istekne, ono povijesno i ono drugo, mnogo važnije, porodično, ostaje dojam da su nespašeni mogli od budućih ljudi dobiti oprost, i da su njihove patnje u konačnosti mogle imati smisla, samo da je priča bila ispričana.

Eto, takav je Ivica Čerešnješ, rođen 1945. u Sarajevu i dramaturški predodređen da iz Sarajeva nestane nakon što taj grad bude mjesto najvećega njegova iskušenja. Zateći se na čelu

Jevrejske općine u Sarajevu 1992. nije po junaka tako strašno i pogibeljno kao biti suoptuženi na montiranom procesu Lászlu Rajku, ali je odgovornost pred poviješću veća. I više je ljudi čiji ti se životi poput brašna rasipaju iz pregršti. Još nešto: grdno je to i opasno iskušenje po taštinu!

Jevreja je u Sarajevu 1992. malo. Prije Holokausta i bratsko-sestrinskog istrebljenja u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kada su u njihovom klanju dojavama i na druge načine sudjelovale i njihove Poglavniku sklone muslimanske i katoličke komšije, Jevreja je u Sarajevu bilo oko deset tisuća, ili 12,3 posto građana. Ali to je grad u kojem je svatko poznavao svakoga, što je u jevrejskoj zajednici bilo još izraženije. Godine 1992. stvar biva još mnogo izraženija: to malo ljudi što je nakon pogroma preostalo, većinom se okupljalo u zgradi Općine, aškenaskom hramu, koji je Austrija podigla 1901, prema projektu Karela Paříka, tojest Karla Paržika, čuvenoga sarajevskog arhitekta i graditelja. Tu je, na neki način, mnogim sarajevskim Jevrejima, ako ne i većini, 1992. bio i društveni dom, i dnevni boravak. Postojala je i druga skupina Jevreja, još uvijek najbrojnija među onima koji su život spašavali tako što su pravovremeno, već u ljeto 1941. pobjegli u partizane, koji su Jevrejsku općinu izbjegavali, jer su je doživljavali kao povratak u neki povijesno i osobno nadiđeni kulturološki i etnički partikularizam, ali i kao mjesto traumatičnih i dijelom ponižavajućih porodičnih sjećanja i uspomena. A bilo je i trećih, onih u kojima se trauma pogroma ukorijenila na takav način da su na svaki način nastojali da sakriju svoje jevrejsko podrijetlo. Neke od njih sam upoznao, ili su ih poznavali moji stari. U neka mirna jugoslavenska vremena, šezdesetih i sedamdesetih godina, kada se Jugoslavija činila vječnom, i vječni su bili proleterski internacionalizam, Sovjetski Savez i pobjeda nad fašizmom iz 1945, i kada nitko, pa ni oni najustrašeniji među nama, nije pomišljao da bi se Hitler i Pavelić mogli vratiti, ili da bi se nekim čudom poraženi iz Drugoga svjetskog rata mogli premetnuti u pobjednike, bilo je po Sarajevu obitelji koje su skrivale svoje jevrejsko podrijetlo.

Pa hajde da u ovu pričine priče priču upričamo i sljedeću priču, koju već tridesetak godina izbjegavam napisati, jer mi je namrijeta i ispričana kao tajna. Valjda jedina tajna koju mi je moja nesretna mati Javorka predala u onim beskrajnim telefonskim razgovorima, dok je u Sarajevu umirala. Samo je u tom slučaju rekla: to nemoj napisati! 

Evo te priče: u Direkciji željeznica s Franjom Rejcom radio je inženjer Gj.W. Zagrepčanin, koji se nakon rata u Sarajevo doselio sa ženom Zagrepčankom, dosta mlađom od sebe. Živjeli su iznad Katedrale, dugo nisu imali djece, a onda im se iznenada, 1965. rodila djevojčica. Velika je to, iznenadna sreća bila. Gj. i njegova žena bili su dobri katolici, išli su u crkvu, slavili božiće i uskrse, i pomalo živjeli mimo svijet. Što će reći, mimo Partije! U Franji i Olgi, mom Nonetu i Noni, bilo je, pak, nečega što je ljude navodilo da im na čuvanje ostavljaju tajne. Krajem pedesetih, Nona je još svake jeseni išla u Donje Andrijevce, na Mladenov grob. Franjo je tako Gj.-u, više usput, govoreći da mu žena nije kod kuće, ispričao priču o svom sinu, koji je 1943. poginuo kao njemački vojnik. I ja tebi nešto moram reći, jedva je dočekao Gj. Mi smo Židovi, šapnuo je Franji u uho. Tko?, začudio se on. L. i ja smo Židovi, ponovio je, s naglaskom na drugom dijelu riječi i glasom v koji se, onako zagrebački pretvarao u glas f. Franjo na to nije postavljao nikakva dodatna pitanja, ali otad se znalo, i čudilo se pomalo tome, što Gj. i njegova L. idu svake nedjelje na misu, na Bistrik, kod fratara, a Gj. govori da su Židovi.

Dosta godina kasnije, bilo je to početkom lipnja 1967, L. se u deset navečer, sva uplakana, pojavila s djevojčicom na vratima našeg stana. Nona ih je odvela u sobu, dugo je nasamo pričala s L., nakon čega su te noći obje zanoćile u sobi u kojoj sam bio i ja, u svome, još uvijek bebećem, krevecu. Toga se, na žalost, ne sjećam, tek sam navršio godinu dana, ali danas mi je važna ta jedna noć provedena s njih dvije. Što se dogodilo? Nona je to, krajnje povjerljivo, morala reći Nonetu i Javorki. Gj. je, naime, tukao L., pa je ona zato pobjegla. Tako je glasila priča, nad kojom su sve troje ostali zgroženi. Naročito Nono, jer on je volio inženjera Gj.W.-a. Inače mu nisu bili mrski ti malo luckasti ljudi, s nekom svojom tajnom.

Samo tri godine kasnije, u kolovozu 1970, inženjera je pogodila moždana kap, i on nakon dvotjedne kome umire. Na žalosti, L. odvodi Nonu u pokrajnju sobu, i tamo joj govori da je one večeri lagala i da njen jedini, dragi Gj. nikada nije digao ruku na nju. Ali rekao joj je da s malom ide kod Rejca, da kaže da ju je on tukao i da bi prespavale kod njih. Tako je, ne misleći mnogo, i učinila, jer su oboje, i Gj. i ona, bili u smrtnome strahu, nakon vijesti da je Izrael napao susjedne arapske zemlje i da je drug Tito strogo osudio taj napad. Ja ostajem u stanu, rekao je Gj., a ti s malom bježi.

Kada je Nona Nonetu ispričala što se dogodilo, on se razbjesnio. Oni su potpuno ludi!, vikao je Franjo Rejc, kao da se ova priča najednom njega vrlo osobno tiče. I to je, zapravo, kraj. Moja mati mi je, valjda se plašeći otkrivanja svih sakrivenih i zaključanih tajni, rekla da o ovom ne smijem pisati. I doista, nisam pisao.

Grdan je, dakle, bio strah nekih ljudi s kojima smo bili bliski. Toliko grdan da za njih pogrom nikad nije bio dovršen. Ili će biti dovršen tek kad i oni padnu kao žrtve. I takvi su Jevreji postojali u Sarajevu.

A postojali su, vjerojatno, i neki četvrti, peti, šesti, sedmi, kao i oni koji ne pripadaju nijednoj od skupina koje bismo mogli zamisliti da u njih trpamo žive ljude, skupa s njihovim životima. Svi ti Jevreji, ili svi ti ljudi koji su u porodičnim dokumentacijama mogli iskopati pokoji papir s kojim su mogli dokazivati svoje jevrejstvo, zaticali su se u lipnju 1992. pred svojom dotad najvećom životnom dvojbom. Hoće li se u Jevrejskoj općini prijaviti za evakuaciju, ili će ostati? U egzistencijalnom smislu, kao oblik golog preživljavanja, ponuda evakuacije bila je krajnje komforna. Mogli su krenuti u vlastitom autu – spasiti i sebe, i svoj auto, bila je velika stvar! – u čiji će prtljažnik spakirati cijeli svoj svijet, i mogli su otići u svoje vikendice na Makarskom primorju ili na Pelješcu. Brojni Sarajlije, pa tako i Jevreji među njima, imali su vikendice u Dalmaciji, i gotovo da se mirnodopski privlačnom činila ta ideja odlaska na more, u Hrvatsku u kojoj više i nije bilo rata. A mogli su, s tim konvojem, poći do Beograda, odakle će dalje u Europu, u Austriju, Njemačku, u Ameriku, Australiju, Kanadu. Istina, rat je u Sarajevu trajao tek mjesec-dva, i vjerovalo se da će uskoro biti zaustavljen, ali ni Amerika i Kanada nisu preko svijeta. Ako odu, lako će se vratiti kući čim rat stane. Postojala je još jedna, uskoro će se pokazati i najprivlačnija ponuda: Izrael. Otići će u Izrael, gdje će postati Izraelci, što, na kraju krajeva, nužno i nije neka naročito krupna ni fatalna promjena. U Izraelu živi se bolje i komfornije nego što se živjelo u Jugoslaviji. Tamo je neki vrlo raznolik šaren svijet. Dosta je naših ljudi, Bosanaca i Jugoslavena raznih vrsta, pa će se lako naći i nekog svoga, neku sebi blisku dušu, budućega prijatelja…

I tako su se onda, u Jevrejskoj općini, kod Ivice Čerešnješa i njegovih činovnika, Jevreji prijavljivali za evakuaciju. Članovi Općine, oni koji nisu članovi, kao i oni za koje se prethodno nije ni znalo da su Jevreji, ali su, eto, donijeli neki dokaz svoga jevrejstva. Stvar je u kulturološkom, u identitetskom, a onda i u moralnom smislu bila vrlo izazovna. Najednom je, početkom tog strašnog sarajevskog ljeta 1992., prvi put u skoro četiri stoljeća sarajevske jevrejske povijesti, postalo i korisno, i prestižno biti Jevrejin. Biti Drugi, biti najradikalnije Drugi, biti autsajder nad svim autsajderima. S kakvim se sve papirima i dokumentima dolazilo kod Ivice Čerešnješa, e da bi se dobilo mjesto u jevrejskom konvoju, to nikada nećemo, na žalost, doznati. Premda nijedan ispovjednik u dugoj povijesti ispovijedanja čovjekovih grijeha, nijedan čuvar tajni, nijedan psihijatar ni psihoanalitičar, nijedan povjerenik obiteljskih memorija, nije čuo ni pročitao ono što će tog ljeta čuti ili pročitati ljudi iz Jevrejske općine, i prvi među njima Ivica Čerešnješ, to nikad neće postati dio neke sarajevske kronike, niti fikcije i fakcije o opsadi grada. A vrijedilo bi, doista bi vrijedilo.

Čerešnješ i njegovi ljudi krajnje štedro podijelili su putna uvjerenja o jevrejstvu. I učinili su još nešto: u svoje konvoje priključivali su i ljude koji im nisu dolazili s papirima, i ljude koji nisu za sebe govorili da su Jevreji, nego su to bili spremni reći samo onima koji ih s oružjem na njihovom budu budu zaustavljali. Silno je plemenit bio taj čin, jedan od najplemenitijih za koje u tom ratu znam: pod zaštitu vlastitoga jevrejstva Ivica Čerešnješ uzimao je Sarajlije koji su bili sve drugo, samo ne Jevreji. Oni koji su ih usput zaustavljali, pretpostavljali su da on to radi, ali nisu mu mogli ništa. Ni njemu, ni njegovim ljudima. Pregolem je bio taj autoritet stečen na stradanju. I prevelik je bio strah naših zločinaca pred Jevrejima. Valja se nadati da su baš svi oni koji su u lipnju 1992. izlazili iz Sarajeva u jevrejskim konvojima dobro shvatili i upamtili svoj dug. Meni su ti jevrejski konvoji poslužili za priču “Pogledaj me, Anadolko”, u knjizi “Mama Leone”.

I to nakon što je, zahvaljujući dobroti i mudrosti Ivice Čerešnješa i Jevrejske općine – ili bi, možda, bolje bilo reći: zahvaljujući mudrosti njihovih srca! – iz Sarajeva čuvenim jevrejskim konvojima iz Sarajeva izašlo mnogo više ljudi nego što je u gradu bilo Jevreja. A daleko od toga da su iz Sarajeva izašli svi Jevreji! Odlazile su cijele obitelji, muslimanske, srpske i hrvatske, kao i jevrejske, išli su starci, žene s djecom, ali i muškarci u godinama koje su najbolje za rat, koji su brigom za dječicu nastojali podmiriti moralne dugove prema onima koji su ostajali. Išao je, zapravo, tko god je tada želio otići, a ostajali su oni koji to nisu htjeli učiniti. Svi su tu imali svoje razloge, ali kao što se svatko tko je otišao mogao sjetiti neporecivo snažnih razloga za svoj ostanak, tako je i svaki koji je ostajao znao za isto tako čvrste razloge da ode iz grada. Trebala je tog lipnja 1992, dok su se ispraćali jevrejski konvoji, velika hrabrost da bi se ostalo u Sarajevu. Ali ništa manja hrabrost nije bila potrebna ni da se ode.

A kada su jevrejski konvoji uskoro minuli, usred onog najvrelijeg ljeta, neki strašan led su ljudi osjetili u srcima. Činilo nam se tada da se više neće moći izaći. Granate su već svakodnevno sipale s okolnih brda, nije više bilo mirnih dana, vjerojatno i zato što su međunarodni pregovarači i svjetski mirotvorci bili po godišnjim odmorima, a iz podruma i skloništa svejedno se moralo van. Oni koji ne bi izašli, s uma bi ubrzo sišli. Ja sam, koliko god bilo vruće, preko majice kratkih rukava, ili preko potkošulje u boji – takve su ljetne majice bile u modi sezonu-dvije ranije – imao uvijek svoju crnu punkersku kožnu jaknu. Ne zato da bi me štitila ili da bi mi donijela sreću. Više ni zato što sam se plašio da se, nakon što izađem, više neću moći vratiti na Sepetarevac, jer će toliko zapadati i jer padavine neće više prestajati, nego bez nje nisam više mogao izaći zbog jednog pomalo neobičnog osjećaja: ta jakna postajala je moj dom i moja kuća. Sa svakim novim ratnim danom, Sepetarevac je to sve manje mogao biti. Započeo je tog ljeta, u lipnju i srpnju 1992, dugi oproštaj s domom. Zamišljao sam njegov nestanak, da bih lakše podnio kada se jednom on dogodi.

Radovan Karadžić i njegove vlasti, novostvorena vojska, koju smo nazivali skupnim nazivom – četnici, Slobodan Milošević i njegove vlasti, koji su sa svijetom pregovarali u Karadžićevo ime, François Mitterrand, francuski predsjednik, čiji se zrakoplov iznenada spušta u Sarajevo, i to upravo 28. lipnja 1992, na sedamdeset i osmu godišnjicu Sarajevskog atentata, zatim se sastaje s nekim ljudima u gradu, šeta po sarajevskim ulicama i time svijetu dokazuje da Srbi ne pucaju po Sarajevu, ne ubijaju nasumično djecu po školskim dvorištima, ljude koji čekaju u redovima za kruh i vodu, ali ljudi misle da je došao zbog njih, da im pomogne, pa bivšu Vojnu bolnicu njemu u čast preimenuju u Francusku bolnicu, svi oni, i Karadžić, i Milošević, i Mitterrand, i oni čija mi imena ovog časa ne padaju na pamet, trude se da navedu ljude na odlazak iz grada u kojem su do prije tri mjeseca živjeli nekim svojim običnim svakodnevnim životima. Danas kada sve to zamišljam, oblačeći tu već trideset i kusur godina staru kožnu jaknu, čini mi se da pritišću Sarajevo sa svih strana kao upaljenu bolnu bubuljicu, istiskujući njegove stanovnike kao gnoj. Jedni bez mnogo razmišljanja odlaze, drugi uporno ostaju. Ono što ih zadržava tu je, čini mi se, njihova imaginacija. Predmeti po kući, prašina po namještaju, koju već tri mjeseca nisu prebrisali, sitne slučajne stvarčice za koje i ne znaju kako su se tu zatekle, cipele na komadiću linoleuma uz vrata, kada se mokrih i blatnih nogu uđe u kuću da se ne isprljaju tepisi, masivni regali, otomani na razvlačenje, koji se noću pretvaraju u krevete, ali u koje već tri mjeseca ne zalaze jer spavaju po podrumima ili zaklonjeni na podu u hodnicima, sve ih to zadržava da ne odu, jer znaju, ti koji ostaju u gradu, da će bez svega toga ostati.

Nakon što je nestalo jevrejskih konvoja, iz grada se izlazi preko Crvenog križa. Ali to je vrlo nesigurno i opasno. ADRA (Adventist Development and Relief Agency) organizira konvoj, ali se priča da su neki ljudi zadržani na Palama, ili da su ih na Ilidži opljačkali četnici, da su im djecu oteli; svašta se još priča, i bolje je i ne znati za sve priče. U srpnju čuju se prva govorkanja o izlascima iz grada preko HVO-a. U Doglodima, kaže priča, u hotelu Delminium, zajedno sjede bojovnici HVO-a i četnici. Oni za dobre pare organiziraju izlazak? Koliko to košta? Hiljadu maraka po glavi, odgovara čovjek s informacijama. Vrijeme je to kada sve veliko i nedostižno što čovjek može zamisliti košta hiljadu maraka. A ono nezamislivo je deset hiljada maraka. Kada budem izlazio iz Sarajeva, i kada budem kupovao značku Normovcona, ili Norwegian Movement Controla, jedini predmet koji se prije ulaska u američki vojni teretni avion na tom aerodromu mogao kupiti, ja ću uza se, na svom putu u Split i Zagreb, imati ušteđenih 455 maraka. A ta značka koštat će 10 maraka, i ja ću je za skupe pare kupiti, praveći se da me je privukla i da sam baš neki sakupljač značaka, samo da pokažem tim vojnicima u pancirnim prslucima, koji su na tom mjestu na nas domaće gledali kao na džukele koje na prevaru dolaze do prava kojim inače ne raspolažu, a to je pravo da prežive, da sam gospodin čovjek i da uopće ne primjećujem to kako me gledaju. Ja sam sakupljač značaka, ja sam, takoreći, falerist, i slučajno sam se našao u ovom ratu! Takvim ću im se pokazivati dok u oltarski džep svoje jakne budem spremao njihovu značku. Ali do toga još treba proći mnogo vremena. Tek smo u srpnju 1992, i tek smo pri pripovijesti o tome kako se izlazi iz grada nakon što su minuli jevrejski konvoji.

S tom pripoviješću o Delminiumu u Doglodima, gdje skupa kao braća sjede bojovnici i četnici, upravo onako kako smo to gledali u historijskim čitankama i propagandnim filmovima iz narodnooslobodilačke borbe, zametnuo se u našoj svijesti hrvatsko-muslimanski rat. Neće proći dugo vrijeme, i u dnevnim će se izvještajima na radiju, koji slušamo premda nemamo ni baterija, ni struje, javiti dopisnik iz Gornjeg Vakufa s vijestima o prvim sukobima Armije Republike Bosne i Hercegovine s ustaškim snagama. On te riječi izgovara povišenog glasa, poput uvrijeđene osvetoljubive žene koja je upravo otkrila muževljevu ljubavnicu pa sad to govori svijetu, izgovara ih u specifičnom, emocionalno naglašenom izbezumljenju, i nešto se u nama tada dijeli. Dok sjedimo u podrumima, uz automobilske akumulatore na izdisaju, u kojima je taman još toliko energije da podrže glas dopisnika iz Gornjeg Vakufa o sukobima Armije Republike Bosne i Hercegovine s ustaškim snagama. Kada ga prvi put slušam, naokolo već ruji i mrači se ona prebogata bosanska jesen. Plamte i grme planine oko Sarajeva, zelene se u onom nestvarnom crnom zelenilu, u začudnoj hiperplaziji klorofila, i jutrom se već mrznu prsti i ostaje dah na onom jednom preostalom prozorskom staklu. Službeno još nigdje nije započeo hrvatsko-muslimanski rat, kako ćemo ga zvati prije nego što se na svenarodnom kongresu u Sarajevu Muslimani ne preimenuju u Bošnjake, ni u Gornjem Vakufu koji se po sredini podijelio na dva mjesta, jedno muslimansko, drugo hrvatsko, rat neće započeti sve do 23. listopada 1992, ali dopisnik Radija Bosne i Hercegovine svejedno govori o ustaškim snagama.

Hermetički zatvoren u Sarajevu, katkad ustajem usred one najmračnije noći, dok spavamo u sobi uz podrum, na jednom ležaju moja mati, na drugom ja, podižem slušalicu telefona, premda telefonske veze od 2. svibnja ne rade, i s najdubljeg njezina dna, slušam radio. Tiho, iz daljine, čuju se pjesme bodriteljice i hrabriteljice branitelja grada. Već ih je više nego što je i u jednom prethodnom ratu pjesama bilo. Barem po jednu već je napisao svatko tko je ikad u Sarajevu pisao pjesme. A nisu malobrojni ni oni kojima je pjesma koju su posvetili gradu i njegovim braniteljima prva u životu. Jedan ton-majstor s radija napisao je epistolarnu pjesmu, posvećenu Stevieju Wonderu. Nada se da će ju slijepi pjevač čuti i da će se angažirati oko mira u Bosni i u Sarajevu. Radi se u tri smjene u svim muzičkim studijima u gradu, tutnje agregati za struju, dok se unutra, u podrumima obloženim kartonima za jaja, rađa posljednja muzika Sarajeva. 

I tako, onih noći kad ne mogu zaspati, dižem se s ležaja, sjedam u potpunom mraku na okrugli tronožac, palim cigaretu i na uho prislanjam telefonsku slušalicu. Nekoliko trenutaka treba da se iz njezine mrtve tišine razaberu muzika i glasovi voditelja noćnog programa. Tako sjedim u najtamnijem mraku, na koji se oči ne mogu naviknuti pa kroz njega progledati, i slušam radio iz mrtvog telefona. Izvana povremeno dopru zvukovi sarajevske noći: rafal iz kalašnjikova, udaljene eksplozije minobacačkih projektila, praskanje protuavionskih mitraljeza. Sa svoje postelje mati diše, glasno diše luđakinja moje krvi, koja je u snu kao i svaka druga mati, svaki drugi stvor. Onda palim cigaretu, na što plane svjetlom cijela naša soba, kao da je s tisuću neona obasjana, i nastavlja dalje svijetliti u žaru cigarete. To rađa čežnju za svijetom u kojem ima svjetla…

Mnogo sam toga čuo iz telefonske slušalice telefona čijeg je elektronskog signala nestalo kada su niški specijalci Jugoslavenske narodne armije 2. svibnja spalili glavnu sarajevsku poštu. Slušao sam za ljetnih noći nove patriotske pjesme, poslijeponoćna javljanja iz bosanskohercegovačkih komuna – na radiju upravo je zamirala ta nekad vrlo frekventna, prijeratna riječ, izvještaje o ubijenim i prognanim, posredovana uglavnom preko radioamatera, telefonska javljanja iz Beča, Berlina i New Yorka, odakle su neki davno odseljeni Bosanci bodrili svoje sunarodnike da prežive, pa onda neku staru muziku s ploča, punk i novi val, pjesme koje su sedamdesetih predstavljale Jugoslaviju na Pjesmi Eurovizije, grupu Ambasadori i pjesmu “Ne mogu skriti svoju bol”, Pepel in kri i pjesmu “Dan ljubezni”, Korni grupu i: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ dobro je pregurala burne dane te/ Moja generacija iz četrdesetdruge/ u to je vreme spavala i čeznula za mlekom…” I bilo mi je čudno, bilo mi je vrlo čudno, to što na postelji preko puta spava Javorka Rejc, rođena 10. svibnja 1942. u Sarajevu, a ja, njezin sin, iz telefonske slušalice koja me spaja sa zgarištem Glavne pošte, koja se još uvijek nalazi na adresi Obala vojvode Stepe, broj taj i taj, slušam: “Iznenada, kobne noći te/ četrdesetdruge godine/ činilo se da će sneg/ a stigao je rat/ I vojnik neki tuđ, i strah”, i onda slušam glas koji se podiže u neke više lage i tonalitete: “Mene majka moja rodi/ da sanjam o slobodi/ u prvoj noći da čujem zveket/ da plačem sa rukom na usnama”, i slušam: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ sva se već poženila i čuva slatku decu/ Moja generacija iz četrdesetdruge/ već se uozbiljila, jer tako mora biti”.

Njen san je čvrst, ne budi je duhanski dim ni žar cigarete u mraku. Ona spava mrtvim snom, kao što će jednom spavati u mom sjećanju. A ja u miru, sve dok mi se na tronošcu ne ukoče leđa, slušam radio iz slušalice mrtvog telefona. Kada mi se san napokon vrati, spustit ću slušalicu i leći. Ako preživim rat, djelovat će neobično to uspavljivanje. I možda ću reći, ako preživim rat, da nijedno uspavljivanje u mom životu neće biti tako neobično kao ovo. Ali sad mi, dok se sve to zbiva, ništa od toga nije važno. I nije mi čudno ono što će biti čudno svakom kome jednom budem pričao ovu priču: otkud radioprogram u slušalici mrtvog telefona? Razumno govoreći, ja znam da to nije moguće i da ja slušam radio iz svoje glave. Znam da sve to samo zamišljam. I pretpostavljam da su moj strah i patnja – ako se sve ovo smije nazvati patnjom? – da su rat, izbezumljenje i iskorjenjenje iz prethodnog života i iz svijeta razuma doveli do toga da lako mogu zamisliti program na radiju. I da ga onda iz svoje glave tako uvjerljivo mogu čuti. Taj radio ja slušam onako kako paranoidni šizofrenik čuje glasove. Samo što je moj radio vrlo tih i što je u meni i dalje živ onaj razumni ja, koji mi govori da sve ovo zamišljam i da je sve ovo posljedica nečega drugog. Ili da se to mudro i dobro tijelo čovjekovo bori protiv nesanice. Radijski je program lijepa i uspavljujuća iluzija. Pogotovu što se ne javlja dopisnik iz Gornjeg Vakufa, da nas izvijesti kako su malobrojnije i slabo naoružane jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine potukle mnogo nadmoćnije ustaške snage, koje sad mole za milost.

Nakon tih noćnih slušanja radija dogodi se katkad i nešto neobično. Tokom sljedećeg dana, dok slušamo stvarni živi radio, meni se učini da sam neku vijest već čuo u noćnom programu iz mrtve telefonske slušalice. Na čas, naravno, pomislim da sam stekao stanovite proricateljske moći, ali onda razumno zaključujem da je i to iluzija, i da mi se samo čini da sam tu vijest već ranije čuo. 

Ne znam koliko dugo sve to traje i koliko je tih noći nesanice s radijskim programom iz telefonske slušalice, ali onda se nekako dogodi da se nekome od tadašnjih prijatelja razotkrijem i da mi taj prizna da i on sluša taj isti radio. Poslije i neki drugi? A je li u svim našim glavama isti program? Onda se, srećom, među nama nađe i inženjer elektrotehnike, koji objašnjava kako sve to nije iluzija, ili nije potpuna iluzija. Događa se, govori on, da neaktivni telefonski vodovi ulove radijsku frekvenciju. Njegova objašnjenja jasna su i precizna, ja ih ne razumijem i ne pamtim, pa ih ne mogu prenijeti. Ali doživljaj je dvojak: drago mi je da sad znam da stvarno mogu slušati radio iz mrtve slušalice, a istovremeno mi je žao što je nestala jedna tako uvjerljiva iluzija. Iste večeri, premda sam pospan, usred noći dižem slušalicu. Ali više ne čujem ništa! Koliko god naprežem sluh, iz slušalice se čuje samo muk groba. Izvana dopiru zvukovi noćnog rata, čuje se zvuk majčina disanja, čuje se šum mojih živaca, ali radija je nestalo. I nikad više ga iz telefonske slušalice nisam čuo.

U kolovozu 1992. već se čini nemogućim izaći iz Sarajeva. Karadžićeva je vojska zauzela nove teritorije, obruč se oko grada stegnuo, širok i čvrst kao čelik. UNPROFOR je preuzeo aerodrom. Međunarodne snage za svoje potrebe organiziraju letove. Avioni povremeno dovoze i humanitarnu pomoć, u njima dolaze čuveni europski i američki novinari i pisci. Avanturisti i oni hrabriji naiđu kopnom, od Splita, preko Hercegovine i bosanskih planina, pa preko Kiseljaka ulaze u grad. Neki pomalo sumnjiv svijet, špijuni, znatiželjnici i tobožnji diplomati nailaze s Pala. Ali cijele se jeseni 1992. više ne može izaći. Ili može, samo na jedan način: preko Pala pa prema Beogradu, ili preko Ilidže pa prema Kiseljaku i Kreševu, ali u oba slučaja moraš biti Srbin. Ili bolje rečeno, da ti je u dokumentima srpsko ime i prezime. Hrvatska su imena, istina, slična srpskima. U bosanskom ratu, pogotovu iz sarajevske perspektive, ta sličnost je vrlo izražena. Razlike ponekad skoro da i nema. Ustvari, važno je samo da se kao Hrvat nisi ogriješio o srpsku stvar. Ili da imenom i prezimenom, izgledom i ponašanjem ne djeluješ baš previše kao Hrvat. Da se ne zoveš Ante, da se ne prezivaš Artuković, Pavelić, Mesić, ili nekako tako. Nisam anoniman, a u nekoj televizijskoj emisiji na zloglasnoj SRNA-i, kasnijoj novinskoj agenciji, a u travnju 1992. još i televiziji, moje ime pobrojano je među imenima pedeset ili stotinu, ne sjećam se više, neprijatelja srpskog naroda. U jesen 1992. to znači da iz Sarajeva nikako više ne mogu izaći. Ili se meni, barem, čini da je tako i da svi pamte moje ime iz te emisije, da su svi čitali ono što pišem u Nedjeljnoj Dalmaciji, ili što sam prije rata pisao u raznim sarajevskim novinama. Ne želim izaći iz Sarajeva, u jesen 1992. ne bih otišao ni da se grad na jedan dan čudom otvori, pa da mogu sjesti u svoju bubu i otputovati, jer vjerujem, i to vrlo čvrsto, bezumno čvrsto, onako kako nikad prije ni kasnije ni u što nisam vjerovao, da mi je mjesto u Sarajevu, i da je to ono krajnje moralno pitanje. Zvjezdano nebo nad nama, moralni zakon u nama! To zvjezdano nebo je, tada mi se činilo, samo nebo iznad Sarajeva. Ali, bez obzira na to, važno bi mi bilo da postoji način da izađem iz grada. Neću izaći, ali ako nema načina da izađem, ja se počinjem gušiti!

Onda se, u zimu, stvari počinju mijenjati. Američkim teretnim herkulesima strani novinari gotovo rutinski ulaze i izlaze iz grada. Oklopni ih transporteri dovoze s aerodroma u centar. Domaći novinari su diskriminirani, jer ne mogu ni unutra, ni van, ali je nemoguće stvoriti jasno pravilo, nemoguće je stvoriti jasnu formu diskriminacije. I kako zabraniti sarajevskim novinarima da se ukrcavaju u teretne avione UNPROFOR-a, a istu stvar dopuštati domaćim stringerima, koji rade za francuske, američke, njemačke novinare? Tako na kraju biva dopušteno i domaćim da lete herkulesima, na što se po Sarajevu stvara pomama za press akreditacijama. Ugledni ljudi, sveučilišni profesori, akademici, razbojnici i kriminalci, viđenija gospoda kojoj više nije do rata, svi oni započinju tada jednokratne novinarske karijere. Naravno da unproforci to odmah razotkrivaju, pa se vraća zabrana za domaće novinare, uz obrazloženje da će tako biti sve dok se u gradu ne razbistri tko jest novinar, a tko nije novinar. Pa iako se nikad ništa neće razbistriti, zabrana se poslije skida, pišu se molbe za kartu tog fantastičnog Maybe Airlinesa, koji s ponosom kontroliraju norveške snage, i onda se jednima molbe prihvaćaju, dok se drugima odbijaju.

Recimo, postojao je u našim životima na Sepetarevcu čovjek koji se zvao Miloš Kablar. Moj otac, doktor Dobroslav Jergović, honorarno je radeći u domovima zdravlja na Palama i Sokocu još sedamdesetih liječio Miloševe djeda i obje babe. Obitelj je doktoru bila silno zahvalna, a ta se zahvalnost manifestirala posve neprikladnom količinom darova u rakiji, mesu, siru, krumpiru, u čestitkama i u različitim verbalnim miloštama doktoru i cjelokupnoj njegovoj familiji. I premda je doktor, kao što od ranije znamo, bio rastavljen, darovi i milošte širile su se na oba kraka njegove obitelji, pa smo i mi na Sepetarevcu morali gledati kamo ćemo s kablarovskim rakijama, pečenicama i sirevima. Sve to, naravno, gane čovjeka, i on nikako ne može na to odgovoriti grubošću, tako da na kraju biva i silno izmaltretiran i grdno obavezan svim tim darovima i miloštama. Jedan očev kolega, pedijatar, stari doktor Z. je, pomalo u šali, a pomalo bogme i u zbilji, rekao da protiv toga ima samo jedan lijek: plava kuverta! Kako, bolan, plava kuverta? Pa fino, kazao je on, kad im počneš uzimati plavu kuvertu, prestanu te gnjaviti. I puste te da ih zaboraviš, kao što i oni zaborave tebe. Nismo ga upitali koliko novca treba biti u plavoj kuverti, mora li biti u devizama ili može i u dinarima. Samo smo htjeli da ta njegova neugodna šala prođe i nestane…

E, unuk i sin zahvalnih Kablara ugledao se u mog oca, pa je poželio da u Sarajevu studira medicinu. Teškom mukom se uspio upisati, ali za godina studiranja, mimo opštenarodne odbrane, nije uspio položiti više od dva ispita s prve godine, tako da je na kraju izgubio pravo na školovanje. Svidjelo mu se, međutim, u Sarajevu, pa je tu živio izdržavajući se kojekakvim poslovima. Pomagao je majstorima u zidarskim, soboslikarskim, keramičarskim, vodoinstalaterskim i kojekakvim drugim poslovima, ali ni u čemu sam nije postao majstor. Ubacivao je ljudima ćumur u podrume, uznosio je sa sebi ravnima klavire na više katove nebodera, marljivo je utovarivao, istovarivao, obavljao selidbe, krčio zarasle bašče, i povremeno nas podsjećao na svoju vječnu zahvalnost za ono što je doktor Jergović za njega učinio. Recimo, znao bi, još za Nonina života, doći na Sepetarevac s bombonijerom, deset deka mljevene kave i kutijom šećera u kocki. Malo bi odsjedio, pa odlazio, ne prihvaćajući nikakva čašćenja i popivši samo čašu vode. Nije on normalan!, rekla bi Nona. A ja sam uvijek imao neku potrebu da je uvjeravam da je Miloš Kablar normalan. Ne znam zašto mi je to bilo važno.

Ne znam kako se to moglo dogoditi, ali eto dogodilo se, da Miloša Kablara rat zatekne u Sarajevu, a ne kod njegovih, tamo podno Romanije. I ne znam zašto, kad je već bilo tako, nije nekako iskoristio priliku da pobjegne na drugu stranu, i pođe kući. Valjda ga je bilo sram, ili se plašio da ga Srbi ne mobiliziraju. A sigurno bi ga mobilizirali! Ali mene zapravo nije zanimalo to što se događalo u glavi i duši Miloša Kablara. Bio mi je dosadan, kao što mi je dosadno bilo sve to što se s njim i oko njega zbivalo. Premda mi je bilo važno naglasiti da je on, kao i svi njegovi, zapravo ubitačno normalan. Istina, normalnost njegovih bližnjih, oca, braće i zetova, po svoj prilici manifestirala se pucanjem po Sarajevu, ali to je već bio onaj dio priče koji s Milošem, stjecajem okolnosti, nije imao veze.

U prvim mjesecima rata premirao je od straha i izbjegavao mobilizaciju. Biva, nije njega strah, nego uzme li pušku, neće mu do kraja vjerovati oni koji mu tu pušku daju u ruke, jer je on, eto, Kablar! I onda belaj i za njega, i za njih! A u takvoj vrsti belaja strada onaj koji je u cijeloj priči ostao sam. Tako je govorio Miloš Kablar, i vrlo je uspješno izazivao sažaljenje kod nas koji smo ga slušali. Ali ja volim Bosnu, busao se pritom, i meni su svi ljudi isti! Bilo je to vrijeme kad bi nam se oči punile suzama čim bi netko rekao da su mu svi ljudi isti, ili čim bismo mi tu istu stvar rekli. U riječima da su meni svi ljudi isti postoji ona ista čudna tvar koje ima u luku, pa kad ga režeš, suze ti same od sebe teku. Kažu da pomaže ako između usana uzmeš palidrvce ili dva. Pri rezanju luka, a sva je prilika da bi pomoglo i u ovom drugom slučaju. Kada među usnama držiš šibice, nisi u stanju reći da su za tebe svi ljudi isti, i onda ne plačeš.

Tako je jednoga decembarskog dana, u vrijeme one najhladnije zime, do mene došao Miloš Kablar, da me moli da mu ishodim novinarsku akreditaciju, jer on bi da ode iz Sarajeva. Nisam u takvim stvarima ni vješt, ni rad. Nikad u redakcijama u kojima sam radio ili s kojima sam posredno surađivao nisam tražio takvu vrstu usluga. Najprije zato što ne volim nikome biti dužan. A onda i ne vladam riječima i sintaksom koja je takvu molbu u stanju izgovoriti. Doista, u tome najveći je problem jezika!

Nisam otišao u redakciju magazina s kojim sam u Sarajevu surađivao – premda sam istodobno bio zaposlen u Nedjeljnoj Dalmaciji – nego sam otišao na Bogosloviju, i od urednika jednog katoličkog glasila zatražio akreditaciju za Miloša Kablara i pečatiranu molbu da mu se omogući službeno putovanje u Split avionom međunarodnih snaga. Urednik, nekadašnji televizijski novinar, odavno već penzioner, bez previše je potpitanja, ne ostavljajući dojam da mi radi ikakvu uslugu, napravio i svojeručno plastificirao akreditaciju, sve s Miloševom fotografijom, te na pisaćem stroju otipkao molbu, na koju je utisnuo dva žiga. Jedan obični, redakcijski, i drugi crkveni, s križem u sredini.

Odavno bih sve to već bio zaboravio, možda se više ne bih sjećao ni Miloša Kablara i svih Kablara redom, da nastavak priče nije bio ovakav: sav izvan sebe od sreće Miloš je u nekakvu UNPROFOR-ovu press službu predao molbu, tamo su mu fotokopirali akreditaciju, da bi mu sutradan stigla odbijenica! Ne može on putovati teretnim zrakoplovom međunarodnih snaga. A zašto ne može? Nisu baš jasno izgovorili to da on, po njihovom mišljenju, nije novinar, ali nekako se podrazumijevalo. Nekoliko dana kasnije, mislim da je bilo između Božića i Nove godine, minobacačka je granata tresnula tamo kod Vječne vatre, troje građana je ranjeno, jedan je poginuo. Oko vrata nosio je akreditaciju koju sam mu ja nabavio, plastificiranu, sa slikom. Vjerovao je da će ga ta akreditacija zaštititi, premda mu nije bila dovoljna da se kao novinar ukrca u avion. Savjest mi ni danas ne da mira: da Milošu Kablaru nisam sredio novinarsku akreditaciju, možda ne bi tad bio na ulici i ne bi se zatekao kod Vječne vatre.

Posljednji predmet koji nosim u oltarskom džepu svoje crne punkerske kožne jakne minijaturna je kositrena figurica svetog Ante s djetetom, u aluminijskoj kapsuli. Kada je moj stariji ujak Mladen išao u Stockerauu na njemačku vojnu obuku, koja će mu, kako je vjerovala mati njegova a moja nona Olga Rejc, spasiti glavu, nasuprot ocu njegovom a mom nonetu Franji Rejcu, koji je mislio da je na svaki način ispravnije i sigurnije da bježi u partizane – za oboje bilo je jednako neprihvatljivo da Mladena mobiliziraju ustaše – Mladenova baka a moja prabaka Johanna unuka je darivala kositrenom figuricom svetog Ante. Omama, kako smo je svi zvali – tako sam je i ja zvao, premda je umrla malo prije mog rođenja – bila je vjernica, jedna od onih u čijim je srcima Bog na vazda lijepom, sunčanom i sigurnom mjestu. I to je bio jedini njezin siguran identitet. Sve drugo je u omame bilo nesigurno, dvojbeno ili naprosto dvojno, trojno… Mislilo se da je Njemica, ali njezin je materinji jezik bio slovenski. Ili se mislilo da je Slovenka, ali jezik joj je bio njemački. Nikad to kod nje nije bilo sigurno. Kad bi je netko od mlađarije pitao što je ona zapravo, odgovarala je: ne znam sinko! I onda bi njima, u to vrijeme kada su rase i nacije ušle u modu, svima bilo smiješno kako to ona ne zna šta je. Čak ni ime u njezinom slučaju nije bilo jedno ni sigurno. Zvala se Johanna, ali se zvala i Ivana. Prije udaje prezivala se Skedel, ali se jednako tako prezivala i Škedelj. Koje je od ta dva prezimena bilo pravo, nije za nju bilo pitanje, čak ni kada je to bilo pitanje za sve druge. Svega je u omaminom slučaju bilo po dvoje-troje, osim što je Bog bio jedan. I nikad nijedan.

Ona je Mladena, kada je išao u vojsku, darivala figuricom svetog Ante. Ne većom od članka na prstu, teškom kao olovo, kao metak koji će godinu kasnije Mladena ubiti, u aluminijskoj kapsuli sličnoj kapsulama u kojima je ljekoviti prah. Veliko je bilo omamino očekivanje od svetog Ante, pa mu se vjerojatno redovito molila za unukovo zdravlje i život. Molitve su joj ostale neuslišane, ali ona nije zbog toga prestala vjerovati u Boga. Vjerojatno joj se još strašnijom učinila praznina svijeta bez Boga.

Ta je figurica, zajedno s Mladenovim džepnim satom i još nekoliko stvarčica i fotografija, ostala za njim, i ležala je u okrugloj plastičnoj kutijici, u ladici stana na Sepetarevcu koju smo zvali Nonetovom ladicom. Većinu njegovih stvari, fotografija i predmeta koji su je podsjećali na mrtvoga sina, Olga Rejc je uništila i bacila. Ali tih nekoliko eto nije. Ili slučajno nije. Jednog od dana prvoga tjedna u kojem su zapadale granate po Sarajevu, uzeo sam kapsulu sa svecem i stavio je oltarski džep svoje crne punkerske kožne jakne. Ne bih rekao da je u tom činu tada bilo ikakve vjere ili praznovjerice. Htio sam da figurica bude uza me ako se jednom više ne budem mogao vratiti na Sepetarevac. Ona je na neki način bila znak. Za nekog tko bi zavukao prste u taj najuži džep na jakni i iz njega izvadio aluminijsku kapsulu i otvorio je, sveti Ante bio bi znak katolištva i franjevaštva, ili, u onom najbanalnijem sarajevskom značenju, znak hrvatstva. Za mene figurica je u tom trenutku bila znak jedne mnogo veće pripovijesti, ona koja mi upravo usmjerava sudbinu. Nisam znao kako će se ta pripovijest, započeta u trenutku kada je omama Mladenu predala svetog Antu, na kraju završiti, hoću li preživjeti ovaj rat i kakav ću biti kao preživjeli, ali mi je bilo važno, i danas mi je važno, ispripovijedati Mladenov dio pripovijesti. Bez toga, kositreni će sveti Ante prestati da znači znakom. I sve će ostati uzaludno, uprazno će poći omamina vjera da će joj sveti Ante spasiti unuka. Budem li ispripovijedao ono što mi je dano, znak će biti sačuvan, a unuk spašen. Ili praunuk. 

Dva-tri tjedna nakon što je aluminijska kapsula spremljena u oltarski džep moje crne punkerske kožne jakne, vozio sam posljednji put svoju svijetloplavu bubu pokraj Kasarne Maršal Tito, trošeći posljednji njezin rezervoar benzina. Kroz neponovljiv tutanj vokswagenova motora probijali su se udaljeni puščani rafali, pucnjevi, možda poneka detonacija… Jedna nenormalna, razumu neprihvatljiva stvarnost, iz dana u dan se u čovjekovoj svijesti normalizirala. Postajala jedinim životom koji smo imali, koji se lako mogao u sljedećem trenutku završiti. Nasilne smrti normalizirale su se tako što su ubijeni već negdje oko petnaestog travnja stekli anonimnost. Rat počinje kada mrtvi više nemaju imena. S imenima će se vratiti i mir. A imena su isto što i znakovi. Iza svakog je imena po jedna velika pripovijest. I najbjedniji među ljudima pripovijeda veliki romanesknu pripovijest.

Čini mi se da sam čuo taj zvuk, sličan zvuku sjekire koja jednim udarcem rascijepi cjepanicu, kada se metak zabio u dovratak pokraj moga uha. Premda sam to vjerojatno umislio. Dok sam vozio prema gradu, pa uz Džidžikovac, malo zaklonjenijim putem do Sepetarevca i Abdićeve ulice, nisam mogao znati za taj metak. Jer da sam znao, ne bih od šoka mogao dalje voziti. Metak sam iščeprkao iz dovratka, gdje se zaglavio u limu, onjušio ga, na nešto je vonjao, ne znam na šta, i spustio ga je džep. Tad se nisam uplašio, jer nisam mogao zamisliti što se dogodilo. Metak koji se zaglavio u dovratku morao je biti ispaljen iz poprilične daljine, metak lutalica, upućen prema svijetu, pa koga zahvati. Metak kalibra 7,62 milimetra – to mi je objasnio neki znalac – vjerojatno ispaljen iz kalašnjikova. Da nije bio ispaljen iz velike daljine, metak bi probio metalni dovratak. Kao što bi probio i staklo, da se nije zabio u nekoliko centimetara širok dovratak, i možda bi mi prošao ispred nosa. Ne mogu zamisliti to da bi me pogodio u glavu. Čovjek u pravilu ne zamišlja takve stvari. One su izvan njegove mašte. One ostaju izvan pripovijesti, čak i kod pisaca koji opisuju kako ih je pogodio metak. Jednostavno, misao o tome je nemoguća. Da me pogodio metak lutalica, u kakvom god on bio padu, vjerojatno u sljedećem trenutku više ne bih bio živ. I tako bi se završila priča, koja uz to ne bi ni bila ispričana. U filmskom prikazu događaja vidim bubu koja još neko vrijeme nastavlja voziti pa se zabija u stup, ili staje nasred ceste. Čovjek kojemu bi sljedećih dana nekrolozi bivali tiskani po sarajevskom i zagrebačkom tisku, od kojeg bi se ganutljivim riječima opraštale njegove kolege iz Nedjeljne Dalmacije, pjesnik, s dvije objavljene pjesničke knjige, novinski pisac s već prilično bogatim opusom, urednik jednog sarajevskog književnog časopisa, taj mladi čovjek, koji tako gine s nenavršenih dvadeset i šest, ne bih bio ja. Jer bi upravo bila poništena mogućnost da mene ikad više bude. Ali taj mladi čovjek ne bi bio ja i iz nekih drugih, društvenih i društvenopolitičkih razloga. Tog bi čovjeka, s metkom koji bi se zaustavio negdje u glavi, žalili ljudi koji su prema meni indiferentni, potom ljudi za koje kao pisac i ne postojim, a najpotresnije bi mi nekrologe Sarajevu pisali ljudi koji su moji neprijatelji, oni koji su me iz tog grada protjerali. U Hrvatskoj bio bi zvijezda, hrvatski Lorca, James Dean u volkswagenovoj bubi i u crnoj punkerskoj kožnoj jakni, onih koji će mene prezirati. Tom mrtvom mladom čovjeku, koji je mogao biti ja, a poginuo je na još besmisleniji način nego njegov prethodnik, koji je uza se imao istu tu sitnu kositrenu statuicu svetog Ante s djetetom, počasti bi bile izricane još dugo nakon njegove smrti. Čak je moguće i da bi u svijesti dvaju kultura bio i duže, i intenzivnije prisutan nego što sam to živi ja. I Sarajevu, i Hrvatskoj on bi bio ona mitska figura koja nedostaje u njihovim ratnim mitologijama. Figura koja će ih iznova zavađati, jer će je Sarajevo i Bosna smatrati svojom, a Hrvatska će je smatrati svojom. Lako zamišljam dvije knjige njegovih sabranih pjesničkih djela, jednu u sarajevskom, drugu u zagrebačkom izdanju. I lako čujem sarajevske profesore književnosti, kako pobjedonosno na osnovu njegovih novinskih članaka i eseja dokazuju da je ubijeni mladi pjesnik bio Bosanac i Bošnjak, da samo što nije bio musliman, da je uostalom imao stalnu kolumnu u Muslimanskom glasu, da je nastupao kao žestok kritičar Tuđmanove politike prema Bosni i na koncu je pao na svojoj, na plemenitoj! Doista, da taj moj sretni metak nije pogodio dovratak volkswagenove bube, sklopljene 1976. u tvornici u Vogošći, nego da se zabio u moju glavu, teško da bi itko bio u stanju bošnjačkim književnim povjesničarima 2025. godine osporiti pravo na ekskluzivno bosanstvo tog poginulog mladog pjesnika.

Putanja metka prati fizikalne zakone i neka strogo kontrolirana pravila, iza kojih stoje tisuće godina znanstvene povijesti i dugi niz naučnika i izumitelja, marnih genija svoje struke, uglavnom bogobojaznih, odanih narodu i gospodaru, po kojima se nadijevaju imena školama, akademijama, institutima. U putanju metka ugrađeno je cjelokupno iskustvo ljudske civilizacije, od Altamire do danas, od trenutka u kojem očajan lovac grabi kamen s tla i baca ga na gnjevnoga tigra do trenutka u kojem vojnik povlači oroz, okidač, otponac, obarač, kokot i pokreće nezaustavljiv proces kojim se poništava nastavak priče, ali koji još uvijek nije definitivan, jer na njega utječu i neki teško predvidljivi činitelji, kao što su temperatura i vlažnost zraka, te prije svega drugog vjetar. Oni u stanovitoj mjeri narušavaju proračune tog dugog niza naučnika i izumitelja, kojima bi vrijedilo posvetiti trotomni leksikon, koji bismo nazvali “Leksikon metka”. Ali to je knjiga koju bi mogla načiniti samo neka vrlo ozbiljna znanstvena akademija, ili možda neki za taj povod specijalno utemeljen zavod. U “Leksikon metka” ne bi mogli ući temperatura, vlažnost zraka i brzina vjetra. Za razliku od usmjerene, pravilne i lako izračunljive putanje metka, za razliku od ljudskih životopisa i karaktera, za razliku od čovjekovih životnih nada i stremljenja, i od epoha u kojima je on oblikovan, za razliku od svega onog što se može oblikovati u leksikografsku natuknicu, koja zatim zajedno s ostalim leksikografskim natuknicama raste u cjelovit “Leksikon metka”, temperaturu, vlažnost zraka i brzinu vjetra nemoguće je fiksirati. Nemoguće je danas, četvrtog dana mjeseca ožujka, godine dvije tisuće dvadeset i pete, ili bilo kojeg drugog dana koji će za četvrtim ožujka naići, ustanoviti temperaturu, vlažnost zraka i brzinu vjetra u trenutku u kojem se metak kalibra 7,62 milimetra zaustavlja pokraj moje glave, u dovratku volkswagena 1300, proizvedenog 1976. godine u tvornici u Vogošći. Ne pamtim sat ni dan kada se to dogodilo. A ovog bi nam trenutka, za “Leksikon metka”, potreban bio tačan dan, sat, minut i sekund putanje jednog metka, pa da onda svi veliki meteorološki instituti svijeta pokušaju rekonstruirati vremenske prilike u Sarajevu toga već davnog dana 1992. godine. Da li bi takvo što bilo moguće? Zamislimo, recimo, da sudbina svijeta upravo ovisi o tome hoće li u tom besprimjernom forenzičkom istraživanju vremenskih prilika u trenutku ispaljenja jednog metka u Sarajevu biti moguće ustanoviti temperaturu, vlažnost zraka i brzinu vjetra, koji su pridonijeli da metak pogodi uski dovratak automobila, a ne glavu iza tog dovratka. Zamislimo da će nestati Zemlje i svega na Zemlji, ako meteorolozi to ne uspiju izračunati, te na taj način temperaturu, vlažnost zraka i brzinu vjetra učiniti podobnim za leksikografske natuknice “Leksikona metka”. Golema bi tad nastala strka, pa bi se sav svjetski kapital, sve znanstvene ustanove koje se inače bave što efikasnijim pretpostavkama za uništenje čovječanstva, i sve industrije oružja, koncentrirali na to da utvrde temperaturu, vlažnost zraka, brzinu vjetra nasred Ulice vojvode Putnika, u Sarajevu tog travanjskog dana 1992.

Ali nisu tu važni samo metak i njegova putanja. Važan je i dovratak volkswagenove bube u koji se metak zabio. Taj auto, kojem sam posvetio priču u “Sarajevskom marlboru” a spominjem ga i u drugim knjigama, kupio sam u srpnju 1991, od Neđe, umirovljenog prometnog milicionera, tada instruktora vožnje. Cijena je bila dvije tisuće maraka, a na upoznavanje s bubom i konačnu procjenu i odluku išao sam na Ravnu Romaniju. Tako se zove selo blizu Sokoca odakle je Neđo. Gore me je vozio u svom žutom golfu, dvojki. Prostranom autu, ali Neđo je bio širok čovjek da mi se činilo kao da nam se ramena sudaraju. Godinama ranije – tada mi se činilo: već jako davno! – kada me je u jugu 45 učio vožnji, doista su nam se ramena dodirivala, što mi je poslije kao mladom vozaču nedostajalo, osjećao sam se nesigurnim bez te podrške u desnom ramenu.

Pokraj lijepe, novosagrađene kuće, na vrhu svijeta, na tom bosanskom Olimpu, stajala je modra buba. Vidiš, govorio je Neđo, nigdje hrđe! Ti nemaš pojma o ovom, rekao je, ali motor je skroz očuvan. Moj je to auto, a mene si, je li tako, upoznao! Dok je on to govorio, ja sam samo obilazio oko bube, zagledao je, vrhom tenisice udarao po gumama, jer sam negdje vidio da se to radi, provjeravao pragove tako što bih na njih stao, ali zapravo nisam imao pojma što radim. Za dvije tisuće maraka kupio sam, kako se to govorilo, mačka u vreći, koji je pritom bio i neregistriran. U tom trenutku nisam kupovao auto, nego ideju o autu. Oduvijek sam htio imati bubu.

Neđo je poslije sa mnom išao na tehnički pregled, koji je buba glatko prošla. Rekao sam ti, sve je na njoj kao novo! Sljedećih devet mjeseci, koliko će još potrajati njezin mehanički život, besprijekorno me je služila. Pazio sam na ulje, jednom sam mijenjao metlice na brisačima, ali nikad nismo bili kod mehaničara. U pretposljednjoj svojoj vožnji, ona mi je svojim dovratkom spasila život. Tako bi mogla glasiti sentimentalna interpretacija događaja! Ali u njoj postoji i nešto od istine. A kada tu istinu krenem dalje rasklapati, pa je pretvarati u niz egzaktnih činjenica, a možda i u ideju o sljedećem leksikonu zavoda koji je utemeljen da izradi “Leksikon metka”, reći ću da mi je tog dana život spasio dizajner automobila, koji je vrata nacrtao tako da dovratak bude upravo na tom mjestu. Od vremena kada je nastala prva buba, pa do 1976. kada je moj primjerak bio proizveden, transformacije i preobražaji modela bili su, iz današnje perspektive, minimalni. Volkswagenova buba zadržala je u svih pola stoljeća proizvodnje svoj izvorni oblik. Nije se to dogodilo ni s jednim drugim automobilom u povijesti. Tako da možemo reći da mi je život spasio dizajner automobila koji je u zapučku nosio značku s kukastim križem, i bio je član nacističke stranke. Vjerovao je u sve ono u što je kao vjeran sljedbenik trebao vjerovati. Međutim, njegov je crtež bio tako dobar da je njime obuhvatio ne jednu nego nekoliko epoha. Taj je crtež imao vrijednost nekoga čudovišno obimnog i velikog epskog romana, koji bi nas od rađanja nacionalsocijalizma vodio kroz europsku i svjetsku povijest, pa bi zalazio u Meksiko, Brazil, Sjedinjene Američke Države, tokom kojeg bi nesigurni pripovjedač izmijenio nekoliko različitih, međusobno suprotstavljenih svjetonazora, prolazeći od antisemitizma i antihumanizma pangermanskoga besklasnog nacističkog društva, sve do figure zajednice koja vjeruje u jednakost svih rasa, naroda, vjera. Taj je crtež, ili taj automobil koji je po crtežu nastao, uspio na sebi ponijeti afirmaciju i negaciju, crno i bijelo, slobodu i smrt. A meni je, tako mi se činilo, spasio život. Drugi leksikon bio bi “Leksikon volkswagena 1300 s Ravne Romanije”. Njegova bi izrada morala biti još kompleksnija i kompliciranija nego “Leksikona metka”, jer bi u njega ulazile i natuknice o likovima koji na prvi pogled nisu od povijesnog značaja i jer bi leksikon, suprotno duhu leksikografije, u svom središtu imao ne samo jednog čovjeka – mene! – nego i jedan trenutak u njegovu životu. Fiksiranje tog trenutka i njegovo sveudiljno svođenje i pretvaranje u niz leksikografskih natuknica veliki je znanstveni izazov.

Metak koji sam, ispunjen užasom, iščeprkao iz dovratka, o kojem sam često i mnogo mislio, spremio sam u oltarski džep. To sam učinio iz razloga koji bi, opet, dugo trebalo objašnjavati, ali bi svejedno ostali neobjašnjeni. Recimo da mi se učinilo da je taj metak jedna od većih dragocjenosti mog života. On je ta neživa stvarčica koja se možda i najbliže primaknula onome što je u meni živo. Neživa stvarčica koja se najbliže primaknula mom životu. I onda se zaustavila. Godinama poslije, za vrijeme rata u Sarajevu i poslije, desetljećima po Zagrebu, a onda i na putovanjima Europom, naročito za književnih nastupa, ili za dugih i besmislenih sastanaka, kojih u mom životu srećom neće biti previše, za čekanja u redovima, ili po aerodromima, dok bih sanjiv od ranog buđenja i opijen idejom o predstojećem letu, uzimao sam metak iz džepa, pa ga vrtio između prstiju, uživao u njegovoj savršenoj glatkoći, u tom čudesnom oblikovnom skladu, u njegovom oštrom vrhu, koji ipak nije toliko oštar da bih se na njegovoj oštrini mogao povrijediti, u tom dragocjenom sjaju metala, koji nije ni zlato ni bronca, ali živo podsjeća na ono što je zlatno i brončano. Taj metak me je, dok sam se igrao njime, smirivao i pobuđivao mi je maštu, započinjao je priče koje sam kasnije nastavljao, rastvarao je preda mnom život, kao brojanica u šakama vjernika, kao tableta anksiolitika u dušama tjeskobnih. Katkad bih ga, u žurnom hodu niz ulice nekoga stranog grada, samo napipao u oltarskom džepu, i odmah bih se sigurnije osjećao. Kroz život mi je nedostajalo sigurnosti. Uvijek tako. Još od vremena pred polazak u školu, kada sam bio prestravljen time da će svi oko mene doznati da ne umijem vezivati cipele. Ono što sam na kraju postao, snažno je limitirano mojim osjećajem da za ništa veće nisam spreman ni sposoban, i da je moj osnovni zadatak da prikrijem sva svoje neznanja. Da prikrijem to da nikad nisam naučio vezivati cipele. Ono malo pouzdanih i sigurnih činjenica, koje se mogu pretvoriti u leksikografske natuknice jedne nesigurne egzistencije, ne bi bilo dovoljno da nije predmeta koji mi pružaju sigurnost. Među njima dugo je bio i taj metak. A onda sam se uplašio da će me zbog njega zaustaviti na državnoj granici. Uplašio sam se da će mi ga oduzeti, i da će me zatim podvrći ispitivanjima o tom metku. A što bih im ja mogao reći? 

Metak sam spremio u poveću limenu kutiju s predmetima, papirima, nevažećim dokumentima, starim osobnim kartama i putovnicama, ponekom sličicom i fotografijom. Zveknuo je o dno kutije, tako da me zvuk koji sam čuo podsjetio na zvuk iz prosekture u nekom filmu. Metak upravo izvađen iz glave trupla tako zvuči pincetom ispušten u metalnu zdjelu.