Alhijerd Baharevič, Psi Europe, 2017
O Alhijerdu sam Bahareviču u ovoj rubrici dosad izvještavao dva puta. Predstavio sam ga kao autora hermetične poetike, sklona narativnim eksperimentima s osobitim afinitetom, gotovo opsesivnim, prema problematici jezika. Psi Europe su njegovo dosada najambicioznije djelo, u njemačkome prijevodu sedam stotina četrdeset stranica dugo, a što se tiče kompleksnosti taj roman nadmašuje dva prethodnika. O čemu je, dakle, riječ?
Psi Europe sastoje se od šest poglavlja, a prijelaz između njih čini pet pjesama. Poglavlja su nejednake dužine, međusobno povezana tek asocijativno ili motivski. U njima se ponekad pojavljuju isti likovi, ali ih se ne može pratiti sustavno. Dodatni element kojim se recepcija teksta u bitnome otežava jesu različite vremenske razine na kojima se odvija radnja. Ona se kreće od suvremenosti (izrekom se spominje godina 2017.) do budućnosti – posljednje se poglavlja zbiva 2050.) I sadašnje vrijeme pripovjednoga teksta i ono projicirano u budućnost u srži nose distopijske elemente. Kako bi se sve dodatno učinilo složenijim, na scenu stupa jezik. Komunikacija između likova odvija se u najrazličitijim idiomima. Bjeloruski je dominantan, ali se pojavljuju ruski, francuski, njemački – jezici kroz koje se likovi kreću po svojim putovanjima Europom. Kao vrhunac svega, i tu bih i započeo ovaj prikaz, na scenu stupa umjetni jezik, balbuta, koji čini glavnu poveznicu romaneskne konstrukcije. Njega se, zapravo, ne smije nazvati umjetnim, već valja koristiti stručni termin conlang, skraćenicu od constructed language.
Roman počinje ovako: „Kako mi dosađuje, vaš bjeloruski jezik, tko bi to znao reći. I tko bi znao reći s kakvim užitkom to pišem. Dosadan, dosadan.“ No tko govori? Oleg Olegovič, čudak koji se nalazi u prostoriji za ispitivanje bjeloruske policije. Ispituje ga se zbog sumnjivog smrtnog slučaja u krugovima mladih u Minsku, a čijim se uzročnikom on pričinja, budući da je imao kontakte sa žrtvom. Ono što policija želi razaznati kreće se oko nepoznatog jezika kojim je, ubijeni ili ne, mladić vladao i koji je, izmislio Oleg Olegovič. U skupini koja tim jezikom vlada nalaze se djevojka Kaštanka (naravno, ime potječe od Čehovljeve klasične priče za djecu, a Kaštanka je psić), Kozlik koji će počiniti samoubojstvo i razmetljivac Bunja. Već u ovome, bar djelomice realističkome, poglavlju Baharevič ugrađuje suptilne elemente fantastike koja će, kasnije, sve intenzivnije poprimati primat u organizaciji pripovjednoga teksta i konstruiranju autorske poetike. Fantastičan je način na koji Oleg Olegovič i Kozlik stupaju u kontakt jedan s drugim. Kozlik se javlja Olegu mailom u kojemu mu stavlja do znanja da mu je poznato njegovo bavljenje balbutom, štoviše – i sam mu se započinje obraćati na tome „jeziku“ do čije tajne nije mogao prodrijeti ni na koji način. Kaštankino je pojavljivanje jednostavnije i donekle racionalno motivirano. Ona slučajno čuje kako njih dvojica razgovaraju i spoznaje da je riječ o konstruiranome jeziku te tako postaje treća u skupini. Kozlikov hibris (zaljubljivanje u Kaštanku i pokušaj konstruiranja vlastitog jezika na kojemu će komunicirati isključivo njih dvoje) nužno mora završiti tragično – samoubojstvom. No Oleg Olegovič će to samoubojstvo zapravo isprovocirati spletkom u koju je upleten i Bunja. Komplicirano, zar ne?
No to je tek početak. Interludij između prvog i drugog poglavlja je pjesma Legoing klinktumina (otprilike: Lak kao papir) fiktivnoga pjesnika Imre von Stukara u prijevodu na balbutu. Naravno, kao dodatak knjizi priloženi su rječnik i gramatika toga jezika koji čitateljici pomažu da se snađu u onim pasažima knjige napisanima na njemu. Pokušao sam, ide. Drugo poglavlje s prvim – nema ništa zajedničko. Njegov je junak dječak Maučun koji odrasta u selu s invalidnim ocem. Godina je 2049. Nalazimo se, dakle, u prvome ozračju Baharevičeve distopijske umjetnosti. Maučun je markiran ponešto čudnom ljubavlju prema guskama što ga u selu, bar povremeno, čini objektom izrugivanja. U tekstu se brižljivo raspoređuju elementi koji nas vode prema spoznaji da cijela situacija ne odražava realna zbivanja, ali nam u isto vrijeme daju signale koji ukazuju na prognostički, ili, ako hoćemo, alegorijski supstrat tipičan za diskurs distopije. U selu gotovo da i nema muškaraca, otuda i ponešto sablasna popularnost Maučuna među djevojkama. Nema ih zato što ih se odvodi na služenje vojnog roka, na sjever ili na jug s kojeg se najčešće ne vraćaju. Vojni je rok, pretpostavit ćemo, rat. Turobnoj i prijetećoj atmosferi doprinosi i šuma, područje u koje se ne smije prići i koje nastanjuju životinje koje tu ne pripadaju – naprimjer pande. Pročitan u alegorijskom ključu, a ta će se interpretacijska strategija što se maligno tkivo u romanu više širi pokazivati sve plauzibilnijom, roman će, i ovo je gotovo nedopustivo pojednostavljivanje i jedva oprostiva nepravda prema njegovoj estetskoj kvaliteti, postati pripovijest o suvremenoj Bjelorusiji i njezinu tlačenju pod imperijalnom čizmom moćnog sjevernog susjeda. Finale je poglavlja eksplozija virtualnoga nasilja u kojemu se snaga dobra (špijunka došla sa Zapada) bori za prevlast protiv snage zla (agent KGB-a) da bi se na kraju uspostavilo da je riječ o sukobu robota.
Treće je poglavlje, uz šesto, vjerojatno najznačajnije a zasigurno najkompleksnije u cijelome romanu. Kaštanka iz prvog poglavlja nalazila se u „tretmanu“ kod vračare za koju je njezina tetka vjerovala da je jedina može izliječiti od neprispodobivoga ponašanja. Ista će se vračara, evo kako funkcionira Baharevičeva strategija lančanoga povezivanja, pronaći u trećemu u kojemu će njezin liječnički talent biti usmjeren u drugome pravcu, u kojemu će ga se pokušati zloupotrijebiti s ciljem stvaranja zasebnoga područja vladavine. Starica će ovaj put dobiti i ime, Benigna, a njezino će obitavalište steći točnije koordinate. Ona će živjeti na rubu Ardentalske šume koja graniči, nije teško pretpostaviti, s Neandertalskom. Šuma je jedna od Baharevičevih fascinacija. On je promatra u mitološkome smislu, poigrava se njezinim različitim značenjima u slavenskim legendama, ali je predočava i u svjetlu europskih bajki, posebice onih braće Grimm. Andertal je ironična kreacija nečega što je pozitivna strana Ne-Andertala. U jednu riječ: nekadašnji bjeloruski politički moćnik odlučuje se izdvojiti iz sfere tamošnje vlasti koja mu je postala odveć skučena i kupuje otok, negdje u Mediteranu. Na njemu želi izgraditi savršenu državu i u tu mu je svrhu potrebna Benigna koja će svojim čudesnim moćima na otok donijeti zdravlje ali i, ta kako bi moglo biti drukčije, vječiti život. Registar kojega Baharevič koristi (i kojim savršeno vlada) u ovome poglavlju baziran je na elementima groteske i apsurda čime se dijapazon fantastike dodatno proširuje. Groteska generira crni humor, a on, pak, potječe satiru. Ne čini mi se pretjeranim ustvrditi da se time alegorijskom elementu kojega smo već vidjeli pridaje dodatna dimenzija – zaoštravanja izričaja i njegove mutacije u žanr političkoga romana. To postaje osobito razvidno kada se uzme u obzir da donkihotovski projekt stvaranja carstva pravednosti i slobode na usamljenome otoku (pri čemu se ne smije previdjeti da Cervantes parodira Thomasa Moorea) završava tako što otok pod svoju vlast dovode izbjeglice iz čamaca, a njegovog ludog vladara i malobrojne preostale sljedbenike ubijaju. Masakr će preživjeti, tko drugi nego Benigna.
Maučun se u roman vraća u sljedećem poglavlju, iznova u modificiranome, ovaj put intertekstualno, obličju. Klasik dječje književnosti, Nils Holgersson Selme Lagerlöf, pojavit će se kao osebujna realizacija Maučunovih sanjarija o plemenitim pernatim životinjama i njihovoj sposobnost prevladavanja gotovo beskrajnih daljina. Pripovjedač se toga poglavlja identificira s Holgerssonom, ali, za razliku od Maučunove, podloga je te identifikacije poznavanje kulturalne matrice. Da bi stvar postala još složenija, Baharevič u ovo poglavlje uvodi elemente, naravno parodiranog, špijunskog romana. Njegov je junak-pripovjedač iznova predočen kao gubitnik te tako u dobroj mjeri podsjeća na figuru Olega Olegoviča. Od mame dobiva u zadatak da s aerodroma (ona se nalazi na putu u inozemstvo) nepoznatim primateljima uruči plastičnu vrećicu, nepoznata sadržaja. U ljetnome Minsku, vrućina se diže na preko trideset stupnjeva, razvija se niz peripetija koje su manje ili više plod njegove nespretnosti. Ironija se autora, skrivena pod krinkom nesposobnosti pripovjedača, pokazuje u segmentu teksta, moglo bi ga se nazvati čak i traktatom, o plastičnoj vrećici i gubitku njezina značenja u vremenu pripovijedanja. Kao da Baharevič iz prikrajka ismijava opsjednutost suvremene ekološke svijesti upravo tim objektom. Ono što se nekada smatralo vrijednim sada je proglašeno opasnošću za čovječanstvo. Upravo u takvoj se plastičnoj vrećici nalazi nepoznati sadržaj kojega smeteni pripovjedač, po nalogu majke, mora predati nepoznatim primateljima. Cijeli se proces predaje predočava u maniru slapstick komedije. Zamjena broja telefona, gubitak vrećice, njezino ponovno nalaženje, pljačka čijom žrtvom postaje, otmica… Sve su to elementi koji ovo poglavlje čine izvorom komike. Vezu s drugima se pronalazi kada pripovjedač slučajno u kavani pred samoposlugom u Minsku postaje svjedokom razgovora na njemu nepoznatom jeziku, između dvije osobe. Naravno, mi, opremljeni informacijama iz ranijeg dijela romana, ćemo znati da je riječ o Olegu i Kozliku koji se sporazumijevaju na balbuti. Osim Nilsa Holgerssona, osim špijunskog romana, poglavlje korespondira s drugim iznimno važnim, za Bahareviča, tekstom iz kanona svjetske književnosti – Uliksom Jamesa Joycea. Radnja mu je smještena u vremenski okvir od dvadeset četiri sata, a mjesto Dublina preuzima Minsk. Time se zatvara začarani krug iz kojega, kao uostalom ni iz cijeloga romana, slutimo, nema izlaza.
Peto i najkraće poglavlje govori o „vremenskoj kapsuli“ u koju nastavnik škole u Minsku želi pohraniti poruke svojih učenica i učenika za sljedeće generacije. Uvjet je da poruke budu napisane rukom, na što nova generacija reagira sa zgražanjem. Ipak se nalazi nekoliko sudionica (nastavnik ih zove Kaštankama) i jedan sudionik za akciju, poruke se zakopavaju u zemlju u kapsuli, koja je zapravo (još jedan razlog za smijeh skeptika) trolitarska boca za zimnicu. No kada direktor sazna što je načinio nastavnik (koji nosi bjelorusko ime – Aleh Ivanavič) on ga primorava da prekine akciju, naravno iz političkih razloga i šalje ga da iskopa bocu. Ovaj je ne pronalazi, a poglavlje se završava najdužim tekstom na balbuti pod naslovom Sutiku kau kusuzu trudutikama, što, uz pomoć priloženog rječnika, prevodim kao: Ljudi koji jedu kamenje.
I konačno, šesto poglavlje, Trag. Opet smo u budućnosti, u distopiji, u svijetu koji ne zna slova ni tiskanu riječ. U jednom berlinskom hotelu umire gost o kojemu se ne zna ništa. Ne posjeduje legitimaciju ni kakav drugi dokument na osnovu kojega bi se moglo saznati nešto o njegovoj osobi ili, bar, porijeklu. Na uviđaj dolaze liječnik, koji ustanovljuje prirodnu smrt, i Teresius Skima, agent službe prepoznavanja (SP), čiji je zadatak da ustanovi identitet umrloga. Skima je lik koji se u najvećoj mjeri približava figuri samog autora – Alhijerda Bahareviča. Slijeđenje tragova njegov je životni poziv, rekonstrukcija zbivanja ono čemu se posvećuje punom snagom. Skima je stanovnik Berlina, što uvijek ističe kada na pitanje: Jeste li Nijemac?, odgovara s „Berlinac“. Jedini trag koji mu je preminuli ostavio jest bilježnica sačinjena na nepoznatom jeziku. Kako bi razotkrio o kome se radi, upućuje se na putovanje Europom: od Berlina i Praga, preko Pariza i Vilniusa, pa sve do Minska, put ga vodi preko knjižara i njihovih vlasnika i vlasnica koji agiraju u podzemlju. Knjige nisu zabranjene, ali ih se više ne konzumira. Pretvorene su u nešto antikvitetno, što pripada drugome dobu, zaboravljeno, potisnuto, skrajnuto. Ni sam Skima ih ne poznaje, u pravome smislu riječi. Stoga je za njega ono što se u njima i iza njih krije svojevrsno otkriće, fascinacija a istovremeno i motivacija da pronađe izgubljeno, da razotkrije tajnu umrloga. Distopijski se svijet (nakon katastrofalnoga rata Europa je podijeljena na relativno slobodni Zapad i apsolutno pokoreni Istok, Carstvo) generira kao turobno mjesto u kojemu vlada tehnologija, knjige se sporadično pronalaze po antikvarijatima, njihova je produkcija obustavljena. Kopče kojima se poglavlje povezuje s ostalim dijelovima romana iznova su brojne. Tek da spomenem kupovinu knjige na ruskome u berlinskome antikvarijatu. Pogodit ćete: Skima kupuje Nilsa Holgerssona. Posljednja ga etapa puta vodi, i to se može pretpostaviti, u Minsk, grad koji je definitivno smješten u srce tame. Ono što smo od njega mogli vidjeti u ranijem toku romana, a što već samo nije bilo osobito osvježavajuće, sada je nadmašeno atmosferom potpune potištenosti. No put u Carstvo je nužan. Samo tako može se razriješiti tajna. I doista, pronašavši ulicu koju je tražio cijelo vrijeme, njegov mu pratitelj, kojemu je podareno ime On, pruža pjesmu koju valja pročitati. Jedan stih u njoj glasi: „Vremenska je kapsula iskopana.“ Usto mu daje i jedan list papira, ispisan na balbuti kojega Skima prevodi uz pomoć rječnika. Tako razotkriva tko je umrli iz Berlina. Ili bar to misli. On ga prosvjetljuje i skida posljednji veo s tajne: pisac pisma nikada nije bio na Zapadu. Skima odlazi, ali ni on više nije on sam. Put u carstvo lišio ga je identiteta. „Dok su šutke čekali na lift, njegov vođa i on gotovo su se uhvatili za ruke, ali onda su se pogledali i predomislili se.“
Alhijerd Baharevič napisao je jedan od najznačajnijih romana suvremene europske književnosti. U ovome sam deskriptivnom tekstu pokušao uhvatiti neka od njegovih premrežavanja, bez pretenzije ka iscrpnosti. Sažimajući valja mi ipak reći da je ono što pripovjednu strategiju čini toliko kompleksnom i zahtjevnom sadržano u sustavnoj primjeni niza korelirajućih modela. Na prvome je mjestu svakako asocijativni, ali ni narativni (prenošenje likova ili motiva s jedne razine teksta na drugu) ne zaostaje za njim. Najvažnije, a što sam dosada ostavio po strani, jest pojava pasa u svim segmentima romana. Oni su tu, sa strane, ne javljaju se izravno nego ostaju kao prijeteći simboli zla koje se širi svijetom, a potječe iz carstva istočno od Bjelorusije. Bjeloruska književnost, na bjeloruskom ali i ruskom jeziku, pruža mu otpor. Jedan je od najakcentuiranijih glasova toga otpora Alhijerd Baharevič. Žiri je Lajpciške nagrade za europsko razumijevanje prepoznao tu činjenicu i odlikovao ga 2025, za Pse Europe. Je li slučajno da je ista nagrada 2026. dodijeljena Miljenku Jergoviću? Kombinirati vrhunsku književnost i angažman, sublimiran u otporu zlu, najveće je spisateljsko dostignuće. Lajpciški laureati iz posljednje dvije godine potvrđuju tu estetsku činjenicu.