Lesja Ukrajinka, Na moru. Pripovijetke. Izabrala i priredila Tanja Maljarčuk
Rođena 1871. u Svjahelu, u Volinjskoj guberniji, dijelu tadašnjeg Ruskog carstva, kao Larisa Kosač, Lesja Ukrajinka je najznačajnija spisateljica ukrajinske moderne. Od ranog djetinjstva stigmatizirana bolešću, ona kao i da tim teškim uvjetima života signalizira užase kroz koje podijeljena Ukrajina prolazi u 19. stoljeću. Kao djevojčica od dvanaest godina oboljela je od tuberkuloze kostiju, koja se proširila na pluća s tipičnim simptomima: kašljanje, otežano disanje s gušenjem, gubitak težine. Kasnije joj je napadnut i urogenitalni sistem s upalama. Budući da je potjecala iz prilično imućne obitelji, mogla je spas od tih teških tegoba tražiti u europskim lječilištima, ali i drugdje, u potrazi za suncem. Pronalazimo je na Jalti, u Batumiju, u Egiptu. Pedagoška putovanja, ako ih tako mogu nazvati, vode ju u brojne europske metropole, Beč, Berlin, Pariz, St. Petersburg. Lesja Ukrajinka odrastala je u okolnostima koje su joj omogućavale iznimno obrazovanje. Ujak joj je bio Mihajlo Drahomanov, jedan od najznačajnijih ukrajinskih povjesničara koji je, u bijegu od carističkih progona, utočište pronašao isprva u Ženevi, a potom kao sveučilišni profesor u Sofiji. Poznavala je devet jezika, između ostalih i sanskrt, a prevodila s engleskog, njemačkog, francuskog, ruskog, talijanskog… Prve je pjesme objavila s dvanaest godina, a sabrana joj se djela sastoje od dvanaest tomova, od kojih su četiri iznimno razgranata korespondencija. U povijest je ukrajinske književnosti ušla prvenstveno kao pjesnikinja. Pjesma koju, veli nam Tanja Maljarčuk, u Ukrajini zna svako dijete, nosi naslov „Contra spem spero“ (Nadam se protiv svake nade, 1890). Pjesma je to patriotska, nošena ljubavlju prema domovini te tako slična patriotskoj poeziji pisanoj kod svih slavenskih naroda koji su se nalazili pod imperijalnom vlašću. Istinski je prodor doživjela s dramom Лісова пісня (Šumska pjesma, 1910.) u kojoj miješa folklorne i bajkolike elemente s dubokim filozofskim značenjem, prožetim, čak, i autobiografijom. Uspjeh toga komada zaslužan je i za veličanstveni ispraćaj autoričinog posmrtnog kovčega koji je dovezen u Kijiv nakon što je Lesja Ukrajinka preminula, 1. kolovoza 1913. u gruzijskome Suramiju. No ono što je ostalo prikriveno, zaboravljeno jest njezina proza – koju sada upoznajem, zahvaljujući Tanji Maljarčuk, u njemačkome prijevodu. Razlog je toga zaborava prozaičan, a ipak tako tipičan. Nestor ukrajinske književnosti, Ivan Franko, promatrajući svijet književnosti sa superiorne i arogantne pozicije, obznanio je da se talent Lesje Ukrajinke nalazi u njezinoj poeziji, a da joj je proza manje vrijedna. I što je najgore, veli nam Tanja Maljarčuk, Lesja je doista povjerovala svome cher Maître i počela promatrati svoje prozne tekstove kao drugorazredne. Koliko su se i ona i Franko prevarili u toj procjeni svjedoče i pripovijetke skupljene u izboru Na moru. Pa da vidimo o čemu je u njima riječ.
Prvo što upada u oči jest čudnovata mirnoća pripovijedanja. Lesja Ukrajinka kao da za uzor ima Čehova i njegove pripovijetke kada prepliće svoje pripovjedne linije. Najočitije je to u pripovijetci Na moru koja i prostorno priziva ruskoga spisatelja. Radnja se zbiva na Krimu, u Jalti, čuvenom odmaralištu imperijalne više klase. Radnja je de facto nepostojeća. Pripovjedačica u prvom licu nalazi se na odmoru i provodi dane u manje ili više dosadnom okolišu. Jednoga poslijepodneva posjećuje Alu Mihajlovnu, poznanicu koju na Krimu brinu potpuno druge stvari. Njezin je cilj beskrajno koketiranje s raznim muškarcima koje provocira ili, pak, dopušta da je oni provociraju. Između toga nalaze se čajanke, posjete kavanama, slušanje glazbe u paviljonima, šetnje kroz perivoje… U jednu riječ, sve ono što ispunjava klišeje o blagoj dekadenciji više klase s kraja devetnaestoga stoljeća. Život protječe mirno, a unutarnje se nezadovoljstvo pripovjedačice da otkriti tek u ponekom ironičnom komentaru ponašanja Ale Mihajlovne. U ovoj se pripovijetci kao pod uvećavajućim staklom promatraju centralni momenti pripovjedačkoga umijeća Lesje Ukrajinke. Njezine se teme isprepliću oko nekoliko motiva koji se ponavljaju u različitim konstelacijama. Jedan je od najbitnijih žensko prijateljstvo sa svim zapletima i zamkama koje sobom nosi. Drugi svakako tjeskobna usamljenost, najzanimljiviji, možda, beskrajna ljubav prema prirodi koja vrhunac doživljava u opisima koji se kreću između romantičnih, s idilom kao okosnicom, i realističnih, u kojima priroda pokazuje svoju neugodniju stranu. More iz naslova pri tome igra središnju ulogu. Poslušajmo riječi kojima se pripovijetka otvara: „Često, kad sam ležala direktno na moru, ispod stijene koja se nadvijala nada mnom, i promatrala uzburkane valove i svijetli horizont, činilo bi mi se kao da sam stupila u neku zemlju u kojoj nikada nije bilo ljudi ili ih više nema. Moram priznati da mi je taj san bio drag. Mizantropija nije u mojoj naravi, ali ponekad se desi da želim pobjeći od ljudi, upravo zato da ih ne počnem mrziti. Nekada sam čula da samo priroda, krajolik, bez ljudi, liči na okvir bez slike; ali povremeno mislim da liči na sliku bez mrlja.“ Tako se cijeli uvod vrti oko slike prirode bez ljudi, blagotvorne usamljenosti, osjećaja jedinstva s okolišem u kojemu nitko nije potreban, u kojemu se biće stapa s prirodom te tako nastaje harmonija, neovisna o vanjskim utjecajima. Poremećuje je pojava ljudi. Njihov ulazak na scenu unosi nemir, ma koliko neosjetan, nisu to tektonski poremećaji, tek mali udari koji, ipak, znače udaljavanje od uzvišene mirnoće kojom se priroda odlikuje kada je se ostavi samu, s jednom promatračicom, sposobnom da prodre u njezinu suštinu. Tako se nakon turbulencija koje to nisu pripovijetka privodi kraju izletom pripovjedačice na pučinu. „Široko je nebo govorilo s morem vatrenim riječima, a more je svečanoj noći pjevalo svoju moćnu, uzvišenu, vječnu pjesmu.“
Pripovijetka Prijateljstvo sročena je u drukčijem tonu. Ona nudi i drukčiju temu, s drukčijim naglaskom. Ako je prethodna težila ka dosezanju harmonije između pojedinke i veličanstvene prirode, druga se usmjerava na socijalnu problematiku predočenu kroz prizmu odnosa dvaju djevojčica koje se nalaze na putu sazrijevanja. Jedna, Jusja, je plemenitašica, druga, Darka, pripadnica niže klase, njezini su roditelji kmetovi na imanju koje pripada plemićkoj obitelji. Nejednaka veza ne sluti na dobro, njezina trajnost je već unaprijed isključena, ali je obje djevojčice uživaju dok je tu i dok je okoliš tolerira. S odrastanjem se situacija nužno komplicira. Mala plemenitašica dobiva guvernantu, Njemicu gospođicu Theresu, s kojom nitko u obitelji ne može pronaći zajednički jezik te stoga uskoro i napušta kućanstvo. Zamjenjuje je Sonja, djevojka iz nižeg staleža i nećakinja upraviteljice imanja, Poljakinje gospođe Kaczkowski, koja u svakom slučaju pripada staležu višem od Darkinog. Ona doista uspijeva utjecati na svoju štićenicu u tolikoj mjeri da dolazi do lomova unutar nejednakog prijateljstva. I u ranijem je protoku pripovjednog teksta pripovjedačica paralelno pratila zbivanja u dva domaćinstva – sirotinjskom Darkinom i bogataškom Jusjinom. U ovome segmentu, koji uvjetno mogu nazvati polariziranjem, cijepanje je nedvosmisleno, a razlog tomu je što njegovom „žrtvom“ postaje i jedna od dvije protagonistice – Jusja. Ako se od guvernante uspješno branila, pred moćima Sonjinog iskustva je bez mogućnosti pružanja otpora. Poput kakve osmotičke membrane, Sonja ju stavlja pred zavodljivi izbor: ili sa mnom u veliki svijet ljubavi, mode, (hinjene) otmjenosti, ili u divljinu s Darkom, neobuzdanu i nekultiviranu avanturu, bez profinjenih manira, u krajnjoj liniji – bez izlaza. Nije teško pretpostaviti u kojem će se pravcu Jusja kretati. Iskušenje je prejako, staro prijateljstvo (ne treba zaboraviti – pripovijetka se tako zove) je odbačeno, novo sa svim primamljivostima i iskušenjima prihvaćeno. Osobito su vješto komponirane scene u kojima se susreću Jusja, Darka i Sonja. Kao na primjer ona u kojoj njih tri skupljaju divlju metvicu. Po povratku kući pletu svibanjske vijence, a Sonja optužuje Darku da je sve napravila pogrešno i pokvarila rukotvorinu. Zanimljivo je promatrati kako se Lesja Ukrajinka poigrava jezicima u svrhu prikazivanja socijalnih razlika. Poljski je jezik statusni simbol, Sonja ga koristi kao materinji, a Jusja ga preuzima, povodeći se za njezinim primjerom, kako bi potencirala vlastiti viši status te tako naglasila razlikovanje od Darke. No Sonji to nije dovoljno. Ona mora dobiti potvrdu da je Jusja prekinula svaku vezu s Darkom. Ona priređuje stereotipiziranu scenu s plakanjem i naknadnim pomirenjem, njih dvije prelaze na ti i time se prijateljstvo, bar na prvi pogled, definitivno učvršćuje. No koliko će ono trajati? Prekid je iznenadan i nemotiviran: Sonja mora napustiti imanje, ne pruža nikakvo objašnjenje za svoj odlazak, očito je da je na to prinuđena od strane poslodavaca. Zašto? Odgovora nema. Ostaju Jusjine suze koje se čine neiscrpnima, ali se takvima zapravo samo čine. Već poslije nekoliko dana život postaje normalan, bez Sonje i bez Darke, ali s drugim brigama. U prvome je redu proslava šesnaestoga rođendana i konačno stupanje u vremenski ovjerovljeno djevojaštvo. Darka je uvijek u blizini, pomaže oko kuće, ali pravoga kontakta između dvaju bivših prijateljica nema. Klasa je pobijedila. I to bi bilo sve.
Ali u pozadini ostaje nešto prikriveno. I Na moru i Prijateljstvo u središte (jedva postojeće) radnje stavljaju žensko prijateljstvo koje se nalazi na rubu prelaženja granica dozvoljenoga. U kolikoj je mjeri proza Lesje Ukrajinke homoerotska? Taj se moment, kao bitan faktor njezine poetike, ne smije zanemariti. I biografski podaci govore u prilog tezi. Ljubavni je život velike ukrajinske spisateljice blago rečeno ambivalentan. S jedne strane stoje nesretna ljubav prema bjeloruskom revolucionaru Siarhijeu Mirašinskom i kasni brak s neupadljivim etnografom Klimentijem Kvitkom iz kojih se mogu izvući zaključci o heteroseksualnosti autorice. S druge prepiska s suvremenicom i sljedećom iznimno važnom predstavnicom ukrajinskog modernizma Olhom Kobiljanskom koju je u svojoj briljantnoj knjizi Diskurs modernizma u ukrajinskoj literaturi (1997) analizirala Solomija Pavličko. Rezultati objavljeni u toj knjizi izazvali su priličan skandal na ukrajinskoj kulturnoj sceni. Spisateljicu koja je u svijesti nacije postojala kao lučonoša vatrenoga patriotizma predočiti kao ženu odanu lezbijskoj ljubavi – bilo je to više no što je patrijarhalno ukrajinsko društvo moglo podnijeti. Dilema o homoseksualnosti nije razriješena ni danas. No njezina proza ostaje svjedočanstvo prisutne, čak i ako prikrivene, homoerotike. Ukrajinka se tu nalazi u situaciji u kakvoj su bile Emily Dickinson ili George Eliot. Bilo kako bilo, njezin je modernizam, svakako zahvaljujući i Solomiji Pavličenko, prepoznat kao ishodište struje u ukrajinskoj književnosti suprotstavljenoj patriotsko-nacionalnom modelu otjelotvorenom u poeziji Tarasa Ševčenka. Na jednoj strani romantizam s rodoljubnim budnicama, na drugoj feminizam, prefinjena osjetljivost, homoerotika. Promatrano u tome kontekstu nije nimalo čudno što konzervativna strana u ukrajinskoj znanosti o književnosti priznaje samo onu Lesju Ukrajinku koja se uklapa u unaprijed propisanu povijest, a svako se odstupanje od nje vrednuje kao izdaja nacionalnih interesa.
Preostalih pet priča u izboru Tanje Maljarčuk bitno su kraće od dvije što sam ih dosada predstavio, no to ne znači da im je vrijednost manja, dapače. Svaka od njih kao da predočava jedan od segmenata bogatog književnog interesa autorice. Prvom se Lesja Ukrajinka usmjerava na simboličku varijantu modernizma. Pod naslovom Noćni leptir opisuje se biće koje „nikada nije vidjelo svjetlo“, koje to želi po svaku cijenu i stoga je spremno izgorjeti a da ipak doživi ono što ga toliko privlači. Naivno, zar ne? Ali ne smijemo zaboraviti da imamo posla s tek osamnaestogodišnjom spisateljicom. Pripovijetka Sreća sa znakovitim podnaslovom Jedna legenda naslanja na jednu od Ukrajinkinih omiljenih tema: folklor. Tek stvoreni svijet nalazi se u stanju apsolutne savršenosti. Ljudi su sretni i kreću se kroz idilične prostore. No zli duh je skriven u svojoj rupi u zemlji i u pravilnim ritmovima donosi neku novu pošast na zemlju. njegov je posljednji čin stvaranje čudesnoga bića koje naziva Srećom. Prvi ga vide pastiri koji opjevaju njegovu ljepotu; potom i ostali koji se daju u potragu za njom. No što je više traže to im se više izmiče. Na kraju se na cijelome svijetu čuje samo zov za njom. „Od toga vremena više nije bilo mira na zemlji, divni san Boga je postao taman. A zli se duh radovao svome djelu.“ Opet u drukčijem tonalitetu konstruirana je pripovijetka Grad žalosti. Siluete. U njoj Lesja Ukrajinka pokazuje poznavanje aktualnih trendova, ovaj put psihoanalize. Pri tom se služi i diskursom znanosti. Pripovjedačica se nalazi u ludnici (naziva je „gradom žalosti“) u kojoj promatra bolesnike što joj pruža ambivalentne osjećaje – strah i radoznalost. Najzanimljiviji je profesor s kojim vodi iscrpne razgovore i koji joj sam ispisuje svoju dijagnozu definirajući svoju bolest kao Mania erotica, sistematsko ludilo. Usto i predlaže terapiju koju valja slijediti kako bi se došlo do ozdravljenja. No ono što priči pridaje osobitu draž jest stalno ukazivanje na klasike književnosti (Dante, Chateubriand) koje vrhuni u izjednačavanju profesora sa Shakespeareovim kraljem Learom. Pripovijetka Neobična majka slijedi načela realističkoga pripovijedanja, a Iqbal-Ghanem progovarajući o nesretnoj ženi egipatskoga velikodostojnika koja se nalazi na liječenju u nekoj europskoj banji pokazuje poznavanje miljea kojega je Ukrajinka i sama intenzivno doživjela, kao i momente feminističke solidarnosti koji zorno svjedoče o njezinu stavu prema životu prožetom dubokom sviješću o nepravdama koje se nanose ženama izvan granica samo jedne kulture.
Dijapazon pripovjedačkoga umijeća Lesje Ukrajinke širok je, a ono što ostavlja osobito snažan utisak jest njezina sposobnost da se pozicionira prema najraznolikijim temama koje su joj se nametale u kratkom, sadržajnom a ipak bezmjerno tegobnom životu. Zaslugom Tanje Maljarčuk stekli smo uvid u onaj segment njezinoga stvaralaštva koji je ostao prikriven iza patriotske lirike i pastoralnih drama u kojima se kreirao nepostojeći svijet idiličnog ukrajinskog ladanjskog života. I dobro je tako.