Dmitrij Kapitelman, Ruski specijaliteti, 2025
Dmitrij Kapitelman rođen je 1986. u Kijivu. Kao osmogodišnjak se s obitelji preselio u Njemačku, u sklopu programa kojim se, govorio sam o tome, zbrinjavaju židovski „kontingent izbjeglice“. Činjenica da se obitelj smjestila u Leipzigu, u bivšoj DDR zasigurno nije olakšala proces integracije. U Lepzigu je studirao politologiju i sociologiju, a završio je i Njemačku novinarsku školu u Münchenu. Živi kao novinar i slobodni umjetnik u Berlinu. Pri tome je zanimljivo da je očevo prezime preuzeo tek 2013. Dotada je nosio majčino (majka potječe iz Moldavije), Romashkan, kao svojevrsnu zaštitu od antisemitizma. Ruski specijaliteti treći su mu roman. Prije toga je objavio Smiješak mog nevidljivog oca (2016) i Jedna Formalnost u Kijivu (2021). Oba su romana snažno autobiografski obojena i govore o rascijepljenosti između dvaju kultura i njome uvjetovanom trostrukom, ukrajinskom, židovskom i njemačkom, identitetu. U prvome je prije svega riječ o ocu, o dirljivome odnosu sina prema njemu, o putu u Izrael koji se generira upravo kao potraga za identitetom, potaknuta, kako veli sam Kapitelman, „čežnjom za pripadanjem“. Tako konstruiran, roman podsjeća na Cink Davida Albaharija. Jedna Formalnost u Kijivu roman je prožet ironičnim humorom kojega, ipak, obavija jedva dodirljiva sjeta. Godina je pred samo izbijanje otvorene agresije, a pripovjedač, Dima, odlazi u Ukrajinu kako bi (to je formalnost) regulirao pitanje svoga državljanstva. Slijedi priča u kojoj se kao junaci i junakinje pojavljuju ukrajinski i njemački birokrate, prijatelji iz Kijiva, iznova otac i, ovaj put intenzivnije, majka. No u pozadini je rat, onaj rat kojega mi, na sigurnom Zapadu, ne ćutimo kao takvoga, ali koji se uvlači u svakodnevicu ukrajinskoga života. Povratkom u Njemačku, poslije niza peripetija, završava se jedan dio priče.
Onaj drugi, koji slijedi u Ruskim specijalitetima, više ne može biti autobiografski. Elementi koje smo upoznali u prva dva dijela „trilogije“ (radnja s ruskim specijalitetima, senzibilni otac, samouvjerena i agresivna majka) još uvijek su tu, ali u bitno izmijenjenom modusu koji će mi omogućiti da taj roman žanrovski obilježim kao autofikciju. U segmentu prerade obiteljskoga iskustva Kapitelman će, otuda i autofikcionalnost, djelomice slijediti pripovjednu mustru koju je na drukčijoj poetičkoj razini razvio Saša Stanišić u Porijeklu. Sam roman otklon od autobiografskoga pripovijedanja implicira na više razina od kojih se najvažnijom čini fantastička. U njezinu se središtu nalazi nadrealna priča o kineskoj muhi kojom se prostor pripovijedanja proširuje na područje koje s poslovičnim realizmom autobiografije nema ništa zajedničko. Kratki opis te u roman umetnute priče pružit će uvid u postupak očuđavanja kojim se služi Kapitelman. Nalazimo se u dobu raspada Sovjetskog Saveza, nastanka nezavisne Ukrajine i procvatu divljeg kapitalizma. Otac odlučuje proširiti poslovni dijapazon i počinje nabavljati robu u Kini. Mjesto zbivanja je Sibir, točnije granica Rusije i Kine, a novi biznismeni, opskrbljeni velikom količinom gotovine, kupuju robu u Kini i u velikom je stilu krijumčare u Ukrajinu. Profiti su ogromni, opasnosti realne, pogotovo što se cijelo vrijeme mora računati na korumpirane policajce i carinike, kako s jedne tako i s druge strane granice. Po slijetanju u Peking odvija se apsurdna scena u kojoj tamošnji carinik oca optužuje zbog uvoza „invazivnih bioloških vrsta“ u Kinu i ugrožavanje tamošnje ekološke ravnoteže. Riječ je o jednoj muhi koja se nalazi u avionu. Otpor je uzaludan, otac mora platiti kaznu. Time se pokazuje apsurdnost korupcije dok se istovremeno razvijaju strategije njezina ismijavanja. No se priča ne zavr. šava tu. Muha se u roman vraća još dva puta. Prva scena je konstruirana anegdotalno. U posjet Pekingu ovaj put dolazi ruski predsjednik. Godina je 2024. U međuvremenu se muha uspjela popeti na poziciju šefa države. „Dominirajući ekonomskom ravnotežom, socijalistički-tržišno i tako našminkana da ima još samo dva oka. Iz besprijekorno skrojenog odijela ipak izbijaju, neprevidivo, njezina stara svijetlo plava krilca.“ Ona i Vladimir Vladimirovič pozdravljaju se jednim besprijekornim „bzzzz“, nakon čega slijedi potpisivanje „gigantskih gospodarstvenih ugovora.“ Britka ironija je jasna. Naučivši jezik muha predsjednik se Rusije dogovara s modificiranim predsjednikom Kine o novoj raspodjeli svijeta, a Ukrajina je u tom procesu tek početak. Drugi put pripovjedač govori o tome kako majka gleda rusku televiziju i reportažu o prijemu predsjednika u Pekingu. Sada je naučio jezik muha i sa svojim kineskim partnerom se sporazumijeva isključivo na njemu. Rezultati razgovora su gospodarski sporazumi. Dok gleda vijesti majka peče frikadele na kijivski način.
Realna je pozadina radnje romana trgovina Magasin koju posjeduju Dimini roditelji i u kojoj se prodaju – ruski specijaliteti. Oni su i ukrajinski, naravno, ali se upravo u metaforici prevođenja svega što potječe iz bivšeg Sovjetskog Saveza kao „ruskoga“ skriva i suština samoga sukoba koji u različitim modalitetima (sada smo svjedoci najstravičnijeg u formi bestijalne agresije) traje od stjecanja nezavisnosti zemalja nastalih nakon raspada imperija. „Magazin“ tako u suptilnoj Kapitelmanovoj metaforici postaje simbolom svijeta koji je nestao. Nestanak, pak, toga mikrokozmosa pričinjava onima koji su iza njega ostali fantomske bolove. Oni se po intenzitetu razlikuju kada je u pitanju socijalni status onih koji ih ćute. Nositeljice i, zapravo prije svega, nositelji (nalazimo se u društvu koje svim silama pokušava ponovo ustanoviti poljuljani patrijarhat predmnijevajući, vjerojatno s pravom, da se u njemu nalazi jezgro imperije, stoga njime dominiraju muškarci koji svjesno insceniraju svoju virilnost), političkih i vojnih struktura svoj fantomski bol liječe agresijom – kako prema van, tako i prema unutra. Oni koji se u stratifikaciji nalaze na nižim ljestvicama pod terorom su propagande, prisile i mentalitetskih zastranjenja, zavedeni slikom svijeta koja im je nametnuta i koju manje ili više bezuvjetno prihvaćaju. Upravo je o njima riječ u Ruskim specijalitetima. Na prvome se mjestu nalazi pripovjedačeva majka, neprikosnovena vladarica „Magazina“. U roman se uvodi poglavljem koje govori o apsurdnosti emigrantske situacije. Majka pomno prati izvještaj o vremenu – iz Sibira. Pripovjedač ukazuje na paradoks da je njegova majka praktički provela tek nekoliko dana svoga života u Rusiji. Odrasla u Moldaviji, preselila se Kijiv, a Moskvu je prvi i jedini put posjetila 1986. „Osim njezina jezika i njezina govorećeg televizora moju majku dakle ne povezuje ništa s ruskom državom.“ On onda dolazi do odlučujućeg pitanja: „Što znači ‘osim’?“ Doista, tu ćemo se naći pred najtežom dilemom koja se postavlja pred sve spisatelje i spisateljice iz Ukrajine (ili iz egzila): kako se suočiti s jezikom na kojemu se sprovodi agresija protiv vlastite zemlje, na kojemu se formuliraju teze o nepostojanju vlastite nacije, na kojemu se formuliraju iskazi čiji je cilj da ponize vlastitu kulturu, da je, zapravo, učini nepostojećom? Kapitelmanov autofikcionalni pripovjedač povlači liniju razdiobe između jednoga prije i jednoga poslije, a ta je linija, naravno, rat. „Moj odnos prema jeziku moje majke, mom materinjem jeziku, nije me uvijek stavljao pod političko starateljstvo. Postojala su vremena u kojima su riječi bile vjerni glasnici povjerenja između nas. Ne neprozirni zastupnici zajedničke pripadnosti ili vječitog rastanka.“ Ovaj odlomak zahtijeva kratku analizu originala. Stoga ga dodatno citiram: „Mein Verhältnis zur Sprache meiner Mutter, meiner Muttersprache, war nicht immer so entmündigend politisch. Es gab Zeiten, da waren die Wörter zwischen uns treue Boten des Vertrauens. Nicht undurchsichtige Vertreter von Zusammengehörigkeit oder ewiger Trennung.“ Pogledajmo prvu rečenicu. Asocijativni se lanac formira oko slova „m“ koje se pojavljuje osam puta. Isključimo li riječ „immer“ (uvijek) koja je na semantičkoj razini sekundarna, ostaju nam riječi „meiner“ (moj), „Mutter“ (majka) i „Muttersprache“ (materinji jezik) koje sve ukazuju na usku povezanost pripovjedne instance s predmetom pripovijedanja. Usto se, i to je vjerojatno najzanimljiviji moment oko kojeg se skupljaju ostali, pojavljuje riječ „entmündigen“ (staviti pod starateljstvo) koja djeluje poput katalizatora. U njemačkome se jeziku, naime, za gubitak samostalnosti odlučivanja (ili njezino stjecanje) koristi riječ „mund“ (usta). Povezanost usta s produkcijom jezika diže aluzivni spektar pripovjednoga teksta na sljedeću razinu na kojoj se zvučne asocijacije stapaju sa značenjskima. Kapitelman generira pripovjedni tekst u kojemu se jezik uzdiže na nivo na kojemu se u svakodnevnoj komunikaciji („postojala su vremena“ – prizivanje jedne gotovo idilične prošlosti) dotada nije nalazio. On je, u novom kontekstu, linija kojom se markira razlika između sebstva i drugoga. U jednu riječ, majka i sin više ne govore isti jezik. I to je tragedija ovog romana. Tragedija utoliko teža što se u njemu ne bježi od smiješnih događaja, od autorove vješto ukomponirane ironije, od scena punih dvosmislenosti.
Dmitrij Kapitelman pokazuje da je ta mješavina komedije i tragedije mjesto na kojemu se susreću brojni tekstovi književnosti egzila. Samo dva primjera iz post-jugoslavenskih književnosti bit će dovoljna da pridaju težinu ovoj tezi: Aleksandar Hemon i Saša Stanišić. Rezultat je takve pripovjedne strategije enormno bogaćenje „prihvaćenog“ (ili novostečenog) jezika kojemu se pristupa način na koji su njegovi izvorni govornici nespremni. Nije samo riječ o raskošnoj, pokadšto i ekscesivnoj, upotrebi neologizama. U tom je diskursu zanimljivo pratiti i fine prijelaze od autobiografije ka autofikciji, kao što sam spomenuo ranije. Za Kapitelmana se kao specifično pojavljuje uvođenje jednoga „lakšeg“ oblika fantastike kojega smo upoznali u priči o očevoj kineskoj muhi. Drugi je, i očitiji, primjer pripovijest o ujaku Jakobu. On j jedan od zaposlenih u Magazinu, a stilistički je obilježen rukom koja je uvijena u „prokleti zavoj“. Pripovjedač nam ne otkriva razlog te vječite povrede. Do onog momenta u kojemu Magazin mora zatvoriti. Tek će se tada sjetiti da mu postavi pitanje koje je nedostajalo. Neposredan je povod tomu nužnost da se lokal preda u stanju u kakvom je bio prije no što se u njega uselila trgovina. Pitanje glasi: „Ujka Jakob, tadašnji linoleum, kako si ga doista postavio?“ Odgovor je praćen dugim uzdahom, a potom ujak Jakob započinje priču. „’Ti ne razumiješ, Dimač!“, gotovo je uzviknuo ujka Jakob. ‘To je rusko-sovjetsko ljepilo, ono se nikada ne rastvara. Što je jednom uhvatilo nikada više ne pušta!’“ Kada su postavljali linoleum, on se porezao na njega i ljepilo mu je dospjelo u krv. Rana otada ne može zarasti. Kako bi se uklonio linoleum, nužna je upotreba sile, ali ona ne smije biti ekstremna. Scena u kojoj se opisuje odljepljivanje jedna je od najupečatljivijih u romanu. Prožeta je metaforikom koja kao da prelazi u alegoriju. No Kapitelman je dovoljno vješt autor koji neće dopustiti da alegorija postane prozirno i neestetsko izrugivanje s onim što se nalazi u pozadini predočenog. Posao traje cijelu noć. „Prije izlaska sunca sovjetskome je ljepilu sve otrgnuto.“ Nestankom linoleuma iz Magazina, nestankom samoga Magazina nestaje i Sovjetski Savez. Ostaje Rusija kao njegova rugobna nasljednica. Ujak Jakob i Dima odvoze linoleum na otpad, Jakob uzima jedan komad, „maše njime svojom bolesnom rukom još nekoliko puta tamo-ovamo, kao tamburinom. I sovjetski zalijepljenome podu daje poljubac smrti. ‘Do svidanja!‘ Tek što je dio uklonjen, njegova ruka počinje zacjeljivati.“
Za ispitivanje radi li se ovdje doista o klasičnoj alegoriji bilo bi nužno upotrijebiti kompleksniji književno-znanstveni aparat – što mi ne može biti cilj. Stoga se zaustavljam ovdje i prelazim, samo kratko, na sadržajni plan romana. Iznova, u njegovu se centru nalazi majka, zatrovana ruskom propagandom koja se u obiteljsko prebivalište izlijeva iz televizijskog aparata, opskrbljenog satelitskom antenom namještenom na frekvencije ruske televizije. I, znamo već, njegova je najveća žrtva majka. Boreći se za spas njezine duše sin se odlučuje na putovanje u ratni Kijiv. U njemu srećemo likove koji su nam poznati iz romana Jedna formalnost u Kijivu. Na površini se prividno nije promijenilo ništa. U dubini mnogo toga. Prijatelji su ostali prijatelji, ali im je dobro poznato što majka misli o Ukrajini i Ukrajincima. Mogu li oni prihvatiti nastavak odnosa u kojoj će jedna strana inzistirati na pravu posjedovanja apsolutne istine, pri tom drugoj odricati pravo na postojanje? Naravno, ako inzistira na vlastitoj istini koja je, gle čuda, dijametralno suprotna od one koju joj nameće druga.
I tako, Dima se vraća iz Kijiva s tužnom pričom o ratu, razaranju, ubojstvima koju njegova voljena majka ne želi priznati. Između njih dvoje rastvara se procijep kojega ne može zalijepiti čak ni legendarno sovjetsko ljepilo. Koje je, vidjeli smo, bačeno na smetlište povijesti. Postoji li, ipak, nešto što ih može spojiti? Nažalost postoji. To je nacistička kuga koja se širi Istočnom Njemačkom i slično ruskoj, razbacuje svoje otrovne klice po čitavoj zemlji. Zaštitu od strane države ugroženi emigranti ne mogu očekivati. Saksonska policija grafite mržnje i razbijanje prozora na njihovoj kući interpretira kao „kršenje javnog reda i mira“. Majka i sin su sjedinjeni u strahu, a roman završava sljedećom parataksom: „Lom. Staklo se krši. Mi skačemo.“ Upravo na ovome se mjestu komedija definitivno modificira u tragediju. Jer: ako pomislimo da je stranka koja ima uvjerljivo najveću podršku u bivšoj DDR markirana kao prijateljski raspoložena prema zemlji koja već tri godine provodi besprizornu agresiju protiv druge, i da pri tome kao neprikriveni cilj postavlja njezino teritorijalno, povijesno i kulturalno uništenje, tada si možemo postaviti legitimno pitanje: Što će biti s nama ako se i u drugim dijelovima Njemačke proširi epidemija AfD-a? Horribile dictu!