Ana Melikova, Utapam se u jezeru koje bježi, 2024
„Ovu sam knjigu napisala u različitim vremenima svoga života na ruskom, mom materinjem jeziku. Nakon 24. veljače 2022. odlučila sam da više ne radim na tom jeziku. Prolog sam od samog početka sačinila na njemačkom. Ruski je tekst na njemački prevela Christine Pöhlmann, uz sadržajnu preradu prijevoda romanu sam dodala nove njemačke pasaže. Kada bi roman bio objavljen na svojim originalnim jezicima, njegovo bi se tkanje sastojalo iz ruskih, ukrajinskih i njemačkih fragmenata. Ukrajinski jezik je u romanu markiran, ruski i njemački nisu.“ Tako započinje roman Utapam se u jezeru koje bježi Ane Melikove. To je knjiga koja se izvorno objavljuje u Njemačkoj, ne u Ukrajini, a pogotovu ne u Rusiji. Riječ je o nevjerojatnom tkivu u kojemu se ispod relativno mirne površine talasaju tragovi raznolikih kulturalnih slojeva. Njihovo se jedva primjetno, ali brižljivome oku razaznatljivo, komešanje i miješanje čini jednim od središnjih oblikotvornih elemenata romana. Taj se formalni sloj dopunjava tematskim u kojemu se autobiografski pripovijeda o kompleksnom stjecanju (ili stjecanju kompleksnog) identiteta, o borbi sa sobom i sa okolišem. Sama će autorica roman u više navrata obilježiti kao autofikcionalan, no je li tomu doista tako, trebala bi biti tema znanstvenoga rada, a ne književne kritike. Stoga žanrovsko pitanje ostavljam po strani i započinjem, informativno, izvještavati o onome o čemu je u ovoj briljantnoj knjizi riječ.
Poglavlja su podijeljena prema godinama u kojima se radnja zbiva – od 2007. do 2022. Najdulje je, pa tako i najznačajnije, ono uokvireno periodom od 2014. do 2021. Pripovjedačica je romana porijeklom s Krima, iz Jevpatorije. Odrasta u sredini kojom dominiraju ruski jezik i ruska kultura, odlazi na studij njemačkog u Kijiv u kojemu se sreće s potpuno drugim načinom života, potpuno drukčijim svjetonazorom. No što je još važnije, u Kijivu joj postaje jasna i vlastita seksualna orijentacija. Od androgine mlade žene postaje sve samosvjesnija lezbijka. Na tom prvom stupnju oslobađanja od stega vlastite povijesti odlučujuću ulogu igra mlada docentica, tek tri godine starija od pripovjedačice, koja joj otvara oči za stvari koje su joj dotada bile zamagljene. Njezino se obrazovno djelovanje demonstrira na dvije razine. Na prvome se mjestu nalazi suvremena europska filozofija, s osobitim akcentom na francuski poststrukturalizam. Svoje studentice i studente docentica upućuje na misaone tokove koji su im dotada bili nedostupni, na linije razmišljanja, kreiranja literature, umjetnosti, filma kojima ih se izvodi iz provincijalnosti i uvodi u kozmopolitski svijet velikih zapadnih centara. Kao na tekućoj traci smjenjuju se imena: Derrida i Deleuze; Hegel i Kant. Pa onda pojmovi, prije svega postmoderna. Uz to se pridodaju i filmovi i književnost sa Zapada, nešto s čime pripovjedačica do dolaska u Kijiv nije dolazila u dodir. Docentica kao negativnu foliju uvijek iznova koristi rusku kulturu, isprva diskretno, a potom sve intenzivnije. Sve to uz traženje mjesta za Ukrajinu, unutar Europe. Drugi segment emancipacije još je važniji. Pripovjedačica, naime, uz docenticu dospijeva do spoznaje o vlastitoj homoseksualnosti. Isprva strasna i obostrana, ljubav se postupno pretvara u tjeskobnu, ili bar ambivalentnu, prigodu. To je bolan proces kojeg determinira amour fou. Opsjednuta, intenzivna, opsesivna ljubav od koje nema spasa, koja vodi ka destrukciji, ka samouništenju. Od koje se mora tražiti spas.
Te dvije komponente čine okosnicu romana. Junakinja identitet formira u opreci između ruske i ukrajinske kulture s jedne i u borbi za oslobođenje od amour fou koja joj je, paradoksalno, u jednoj životnoj fazi donijela – upravo oslobođenje. Osloboditi se od jednih stega značilo je okovati se drugima. Oslobođenje znači bijeg. No gdje? Nigdje drugdje do u Moskvu, glavni grad zemlje čija je kultura u svijesti pripovjedačice toliko dominantna, toliko veličanstvena. Protiv koje se docentica ustrajno ali, očito, uzaludno borila. Razdvojenost nije trajna. Komunikacijski kanali se sele u internet, posjete se Kijivu redovito ponavljaju, a boravak docentice u Americi je tek privremen. Ana Melikova dodatno komplicira radnju uvodeći u nju i obitelj pripovjedačice koja i dalje živi na Krimu. Kao što se može pretpostaviti, njihovo je ideološko opredjeljenje prožeto Sovjetskim Savezom i Rusijom. Na toj se razini realizira sljedeće linija frontalnoga sukoba. Dok je za docenticu pripovjedačica u nedovoljnoj mjeri svjesna svoje pripadnosti Ukrajini, u očima je roditelja (i osobito oca) ona to previše. Za njega postoji samo Rusija, i to u najkonzervativnijoj varijanti. Sukob se zaoštrava u onoj mjeri u kojoj se prikriveno neprijateljstvo dvaju zemalja (i agresivno presezanje jedne prema drugoj) pretvara u otvoreno, a kulminira nakon protuzakonite aneksije Krima. Otac je ne pozdravlja s velikim oduševljenjem, ali je ni ne osuđuje, prikrivajući se iza tvrdnje da smo „mi“, stanovnici Krima, uvijek bili drukčiji i samosvojni, ali je naša sudbina isto tako uvijek bila vezana uz Rusiju. Govoreći o Majdanu on ne zna reći ništa drugo do ponavljanja floskula koje iz Kremlja lansiraju povjesničar-amater i njegova kamarila. Situacija se dodatno komplicira time što majka, kao svojevrsna posrednica između oca i kćeri, umire od raka dojke. Time se otvara bojno polje na kojemu nijedna strana ne može izaći kao pobjednik.
Iz dosada prepričanog je razvidno u kolikoj je mjeri tekst što ga ispisuje Ana Melikova prožet traumatskim zbivanjima, koliko je borba za stjecanje (i očuvanje) vlastitoga identiteta teška i koliko je njezin ishod neizvjestan. Tu se postavlja i odlučujuće pitanje: Kakva pripovjedna sredstva spisateljica koristi kako bi od dramatične životne priče stvorila plauzibilan i estetski relevantan književni tekst? Makar je sam tekst u uobličavanju na prvi pogled raspoređen linearno, taj prvi pogled vara. Doduše godine se u kronološkome protoku nominalno slijede, ali ih se sustavno prekida kako bi se injicirali raznoliki flash-backovi ili flash-forwardi. Na taj se način tekst realizira u svojoj fragmentarnosti. Funkcija „razlomljenog pripovijedanja“ pronalazi se u odloženom implementiranju traumatskih događaja od kojih je najvažniji, svakako, smrt majke. Njezino je obolijevanje, a potom i umiranje predočeno u nizu rasutih sekvenci koje rekonstruiraju unaprijed najavljeno, ali ne i tematizirano zbivanje. Jednome „majka je umrla“ ili „nakon majčine smrti“ nije pred-postavljeno nikakvo obrazloženje. Više se pripovijeda o očevim pokušajima snalaženja bez osobe s kojom je proveo gotovo cijeli život ili o kćerinom stabilnog izvora kulturalnog pamćenja. I onda, postupno, korak kroz korak, uvode se faze majčine bolesti, liječnički pregledi, kemoterapija, finalno pokop. Sam moment smrti nije upisan u tekst. (Kao što to, uostalom, nisu ni momenti ljubavi ili prijepora s voljenom ženom.) Ono što je traumatsko protjerano je na margine, tek da otuda progovori još snažnije – snagom, naime šutnje i potiskivanja.
Drugi bitan element jest odricanje od upotrebe osobnih imena. Ne znamo pripovjedačičino, docentica se pojavljuje pod tom denominacijom, da bi ju se u daljem protoku teksta obilježilo inicijalom V., potom nadimkom Vera i, konačno, punim imenom Veronika. Uz nju se pojavljuje i Lina, ruska studentica kojoj pripovjedačica približava Heideggera, i gotovo kolektivna Olga, skupina prijateljica (broj im se ne navodi) koje se sve zovu jednako. Čak se ni žena koja je definitivno oslobađa od amour fou ne spominje pod punim imenom, već ju se naziva njemačkom filmskom redateljicom. Riječ je o autentičnoj ličnosti, Isabelle Stever, s kojom Melikova živi u bračnoj vezi. Dakle, anonimizacijom se postiže cilj poopćavanja situacije. Likovi se pojavljuju kao nositeljice (o muškarcima, s izuzetkom oca, jedva da se ima što reći) tipiziranih pozicija, svjesno ih se lišava individualnosti. Cilj je takve tipologizacije, koju bi se s malo nepravednosti moglo označiti i kao pojednostavljivanje, narativno i više nego jasan. Potpuno fokusiranje na dvije junakinje kao točke koje zrače, prema van, tokom cijeloga teksta strategija je kojom se ljubav i sve njezine aberacije do maksimuma nadražuje. Osobito je psihički pritisak koji docentica vrši nad svojom studenticom a potom i u velikoj mjeri podređenom osobom pogonska snaga pripovijedanja, ono što će čitateljstvo od samoga početka držati u zarobljeništvu. Ono se, a to je iskustvo ovog kritičara, urezuje u recipijentsku svijest. Efekt je toga urezivanja začaranost kojom nas pripovjedačica vezuje uz sebe i svoju životnu priču. Naravno, ona pri tome ne štedi ni samu sebe. Osobito je to slučaj kada govori o teškom procesu cijepanja od ruskoga jezika i kulture. Pitanje koje si stalno postavlja tiče se momenta u kojemu dolazi do toga odricanja. Je li njezina tegobna odluka došla prekasno? Nije li ju trebala donijeti već u vrijeme Revolucije časti na Majdanu? Je li se predugo zanosila mišlju da i u Rusiji postoje ljudi kojima je stalo do slobode i koji osuđuju politiku svoje zemlje prema Ukrajini? Je li, nakraju, njezino razočarenje postalo još dublje upravo zbog oklijevanja? I hoće li ikad moći shvatiti Verino paušalno odbijanje svega ruskoga? Naravno da neće.
Na ovome mjestu mi valja progovoriti i o intertekstualnoj dimenziji romana. Dok Vera puni mozak pripovjedačice likovima zapadne kulture (zastupajući pri tom gotovo nelagodno svoje arogantne ideje), ova joj, potiho ali rječito, odgovara figurama iz ruske. Osobito je važno mjesto Marine Cvetajeve koja se pojavljuje u dvostrukoj ulozi: kao znamenita (ruska) spisateljica i kao žena pritajeno odana i posvećena homoseksualnoj ljubavi. Doda li se tome i činjenica da je pripovjedačica došla do nje preko majke, koja u romanu figurira kao njezina prva, možda i najvažnija, odgojiteljica na području svega što se može podvesti pod kulturu, postat će se svjesno apsolutne važnosti velike pjesnikinje. Jednako rano se u procesu njezina sazrijevanja pojavljuje lik iz masovne kulture – pop-pjevačica Zemfira koja joj, a da toga nije dokraja svjesna, imponira ne samo glazbom nego i homoseksualnošću. Savršeni krug se time zatvara. Dominacija femininoga učvršćuje se kao tvorbeno načelo pripovjednog teksta. Ta je ženstvenost specifična, ali djelotvorna. Paradoksalno konstruirani pritisci kojima je pripovjedačica izložena razrješuju se upravo zahvaljujući stjecanju samosvijesti koja vodi do seksualne, političke i kulturalne emancipacije. Verina je pozicija u takvoj konstelaciji bitno oslabljena. Pripovjedačica sazrijeva i postaje sposobna sam donositi i najkompleksnije odluke. Jedna od njih je i ispisivanje romana o kojemu izvještavam. Sedamnaest godina borbe sa samom sobom, s jezikom, s kulturom, s mjestom na kojemu se tu kulturu živi (Krim, Kijiv, Moskva, Berlin) rezultirali su u jednom od najuvjerljivijih (da u romanu nema nekih ipak nepotrebnih ponavljanja rekao bih – najsavršenijim) djelom suvremene ukrajinske književnosti. Čak ni udaljenost od zemlje i jezika nisu mu naudili, naprotiv. Ana Melikova trebala je sedamnaest godina da nam ispriča svoju životnu priču koja je započela kao niz dnevničkih zapisa, e-mailova i SMS-ova, u mučnome procesu samoispitivanja stjecala sve čvršću formu da bi kulminirala u predstavljanju jednoga novoga Ja nastalog u muci i bolu. Koje je upravo stoga beskrajno snažno, samosvjesno i samosvojno. I sposobno da napiše – autofikcionalni – roman.