Ostap Slivinski, Rječnik rata, 2023.
Kako pisati o ratu? To je pitanje koje se postavlja pred književnost i to je problem na kojemu većina spisateljica i spisatelja doživljavaju brodolom. Ratno je pismo vođeno afektima, u njemu se najčešće pokušavaju oni koji su rat doživjeli na svojoj koži te tako ne mogu, ako nisu nositeljice/nositelji iznimnoga talenta, stvoriti kreativnu distancu prema onom što se opisuje ili ispisuje, a upravo je ona jedan od primarnih uvjeta za estetsku djelotvornost književnoga teksta. Stoga se rijetki uspjesi u ispisivanju ratne književnosti mogu smatrati istinskim biserima literarne prakse. Jedan je od spisatelja kojemu sučeljavanje s ratom (s ratovima) znači estetski izazov s neizvjesnim ishodom jest Miljenko Jergović. Navest ću tek tri knjige u kojima je dominacija ratnih zbivanja kamen temeljac na kojemu se formiraju zahtjevni zadaci koje on svladava s bravurom: Sarajevski marlboro, Trojica za Kartal i Rat. U sve tri se temi prilazi s različitom optikom, sve tri zovu na različiti recepcijski pristup, sve tri ispripovijedane su u različitome modusu no ono što ih veže jest kratka pripovjedna forma. Rat je knjiga u kojoj se fragmentarno progovara o nečemu što se izmiče uobičajenome predočavanju. Osim toga, Jergović bira postupak anonimnosti, tako da se figure pojavljuju shematizirano, kao zastupnici i zastupnice nečeg općenitog, ostaju bez fiksiranog identiteta, bezimene, predstavlja ih se tek kroz mjesto koje zauzimaju u svijetu života. Takvo pripovijedanje pripovijedanja duboko je inovativna i omogućuje da se Rat predoči kao pojava koja se tiče sviju, ali istovremeno ostaje izvan njih.
Koje se strategije očuđavanja mogu pokazati jednako efikasnima u predočavanju nepredočivoga? Poći ću od pretpostavke da je za takvo što, vidjeli smo na primjeru Jergovića, potrebno osobno iskustvo rata – kao krajnjeg događaja. Suvremena Ukrajina će, prema tome, moći pružiti dovoljno „inspiracije“ za sučeljavanje s ultimativnim. Ranije sam ukazivao na ulogu lirike u formiranju ratne književnosti. Također sam skrenuo pažnju na anonimiziranje, dakle slično Jergoviću, rata i njegovih aktera u prozi Serhija Žadana. Pjesnik Ostap Slivinski kreće se drugim putom. Već sâm naslov knjige – Rječnik rata – upućuje na autorsku intenciju: ispisati rječnik u kojemu će se zrcaliti rat. Naravno, riječ je o poetskom zastranjenju. Rječnik, leksikografija, pretendira na iscrpnost, na sveobuhvatnost. Kada bi Slivinski doista ispisivao rječnik rata, onda bi pojmovi koji se nalaze u njemu, i koje valja definirati, vjerojatno bili „himars“, F 16, najvjerojatnije, prati li se njemačka debata, „taurus“. Ili „halebarda“, „koplje“, „bradva“, možda čak i „praćka“. Ništa od toga! Knjiga se otvara dužom pjesmom čime se stavlja do znanja koja je izvorna vokacija Slivinskoga. Njezina je prva strofa posvećena riječima i njihovim izobličavanjima u ratno doba: „A onda moramo još i ponovno izgraditi jezik. / Tako da svijeća više ne znači svjetlo u bunkeru, / tako da ptica opet dobije pera, / tako da cvijeće prestane bljuvati vatru. / Tako da podrum opet postane utočište slatkim marmeladama i klijajućim krumpirima. / Tako da toplota bude topla, a da pri tom ne podsjeća na / toplotne kamere kao na tople teretne vagone naših djedova.“ Rat je desemantizirao riječi, prinudio ih da budu ono što nisu, da ne budu ono što jesu. Odvojio ih je od izvornoga značenja, a cilj je vratiti ih tamo, na mjesto porijekla, kako bi ih se iznova moglo doživjeti „normalno“. To je neizvjestan put: „Ali možemo li još izliječiti riječ ‘mir’, da iz nje / više ne iskaču do zuba naoružani neprijatelji?“
U traženju lijeka Slivinski se odlučuje na trnovit i zahtijevan put. Sačinit će rječnik rata, a pri tome će mu pomoć pružiti njegove žrtve, one i oni koji su prošli kroz iskustvo gubljenja izvornoga značenja riječi i kroz pokušaje njihovoga ponovnoga kodiranja. Stoga pronalazi ljude koji su izbjegli iz ratnih područja, one koji su primili izbjeglice, koji su kao dobrovoljci pomagali u spašavanju ozlijeđenih i raščišćavanju ruševina, ili one koji su bili izloženi izravnoj neprijateljskoj vatri. U predgovoru ih autor navodi poimence, nazivajući ih onima koji su mu dali svoj glas, kroz koje rječnik rata govori. Slivinski se predstavlja, skromno, tek kao priređivač. No iz samog kvaliteta teksta, njegova „poetiziranja“, nepobitno proizlazi i njegovo sudioništvo. On je taj koji će dati gore rečeni glas onima koji izgovaraju riječi, koji ih biraju kako bi postale sastavni dijelovi Rječnika rata. U okviru se knjige nalazi pedeset pet pojmova. Različite su dužine no tek jedan prelazi stranicu. Neki su poput sićušnih vinjeta, neki pak iziskuju malo više truda kako bih se formuliralo. Jedan primjer, za tekst pod imenom „Zubi“ kojega pripovijeda Uljana iz Lviva: „Ovamo je došao iz regije Mikolajiv. Pobjegao je iz zarobljeništva. Okupatori su ga oteli, mučili, izbili mu zube. / Sad stanuje ovdje u školi. / Leži na madracu, pokriven dječjom dekom. Njegove dugačke noge vire ispod nje. Kao učenik leži tu, samo da mu zubi neće ponovo narasti.“ Ovaj primjer bolne sažetosti u kojemu se izgovorena riječ svodi na minimalizam, a svedenost iskaza stječe simboličnu vrijednost centralna je poetološka odlika cijele knjige. Komprimiranje iskaza, semantička pomicanja unutar rječničkoga sklopa, sintaksa koja se utapa u smjenu parataktičnih i hipotaktičnih konstrukcija – sve govori u prilog tezi da se doduše u pozadini teksta nalazi usmeni govor subjekata, ali u njihov izričaj intervenira moćna, nadređena instanca priređivača čije je ime – Ostap Slivinski. Tom se intervencijom autentičnost izgovorene riječi pokazuje kao jedna izvana inducirana mistifikacija.
Koji joj je cilj? Zasigurno ne varanje čitateljice. Čini mi se da se odgovor na pitanje krije u strategiji njezina zavođenja kako bi se što učinkovitije uklopila u proces recepcije kompleksnog sadržaja iskazanog jednostavnim riječima. Simplifikacija vrhunac pronalazi u nabrajanju kojim se čitateljica prevodi u stanje slično liturgijskom ponavljanju određenih ritualnih akcija, a da se pri tome učvršćuje u pasivnome primanju senzacija. Teške teme kao da postaju lake, ali to im ne oduzima težinu. Naprotiv u paradoksalnome obratu tim se postupkom omogućuje njihovo shvaćanje u apsolutnoj traumatičnosti. Obična jela, poput torte ili madlene (Proustov pozdrav iz daljine), predmeti za svakodnevnu upotrebu (ključ, lampa, kreda), životinje (medvjed, konj), duševna stanja (ljubav), prirodne pojave (munja, grom) život i njegov kraj – leš; nabrajanje bi me odvelo daleko, ali mislim da je poruka koju šaljem svojim opisom dovoljno jasna: sve što sam dosad naveo, sve riječi u izvanrednom stanju stječu novo značenje, zlokobno i turobno. Rat ih preinačuje oduzimajući im ono što su dotada imale i pretvara ih u nešto drugo, ponekad i u suprotnost od onoga što jesu, točnije: što su bile. Pogledajmo rječnički zapis „Ulica“ za koji informaciju daje Stas iz Kijiva: „Kontrolne točke sada dijele ulice poput zareza. Tamo gdje ih ne prekidaju kontrolne točka ne prepoznaje ih se više. Ako i izgledaju kao ranije, čine se novima i neobičnima. Sada sve mora imati odsječke. Kao što i protagonisti filma ‘Stop-Zemlia’ imaju sat i pol vremena, tako i naše ulice sada daju maksimalno deset minuta. Gradove u kojima se bori ne želim zamišljati, ne želim i ne mogu si ih predstaviti. Potiskujem predodžbu u ime realnosti koju su drugi vidjeli.“ Zastanimo kratko pred ovim opisom i upitajmo se asocira li nas na nešto. Bar meni su dvije asocijacije odmah prezentne. Pripovijetka Novčić iz zbirke Pitanje Bruna Aleksandra Hemona i zapisi o ulicama iz Sarajevo Bluesa Semezdina Mehmedinovića. Rat prostoru oduzima treću dimenziju. Dolazi do njegove geometrizacije koja se u Stasovu zapisu dodatno izražava prinudnom tekstualizacijom. Efektna metafora uvodi u prostor između dvije kontrolne točke koji valja, za deset minuta, prevladati, zareze koji ga ortografski cijepaju. Ulica je pretvorena u tekst, tekst djeluje u ortografiji, tekst je, smijem li reći, „ortografiziran“. Prostor je sintaksa, prostor je isprekidana rečenica – ista onakva kakve su bile ulice opkoljenog Sarajeva kroz koje se kretalo pod stalnom prijetnjom snajperske vatre, pod stalnom paljbom topovskih granata i mina.
Kako Sofija iz Lviva opisuje tijelo? „Čovjek na svoje tijelo najčešće misli kada ga nešto boli. Tada ga najintenzivnije osjeća. Nikad nisam mislila da ću svoju zemlju ćutjeti kao svoje tijelo. Ulazim u radnju, pritišćem kvaku na vratima i imam dojam da je to boli. Stotine kilometara od nas postoje otvorene rane, a ovdje boli sve.“ Što reći na to? Boli li nešto zemlju ili autorica bilješke ćuti da su rane koje se toj zemlji, njezinoj zemlji, zadaju univerzalne? I gdje završava individualno i započinje opće? Zašto se tijelo najznačajnije manifestira u bolu? Nije li to posljedica ratnoga stanja u kojemu se zaboravlja ljubav? I u kojemu ljubav postaje patnje izmiješana sa strahom te tako i sama bol? O ljubavi postoje dva zapisa, jedan pripovijeda Marina iz Kijiva koja je kratko prije agresije srela muškarca kojega je htjela ponovno vidjeti. Sreli su se, rekao joj je da je služio u raketnoj jedinici i da će sigurno biti mobiliziran. Na oproštaju su dugo šetali praznim ulicama, ignorirali sirene. „Osjećala sam se kao u romanu kojega netko otvara nakon dugo godina i čita. A naslov romana je Ljubav u ratnim vremenima.“ Beata iz Poljske odlazi na granicu kako bi pomagala izbjeglicama. U autobusu se nalazi žena koja se zove Ljubov. „izašla je sama iz autobusa i počela plakati. Prišla sam joj i čvrsto je zagrlila. Tako smo stajale deset minuta tamo. Tiho smo plakale skupa. Onda sam joj donijela paketić s hranom i ona se odvezla dalje.“ Je li zabilješka tu samo zbog imena žene? Ili se između nje i Beate nešto zbilo? Razjašnjenja tajne nema, tek suze i – patnja. Mjesto za ljubav? Možda.
Ostap Slivinski ispisao je, slušajući svjedokinje i svjedoke, ali i interpretirajući i prerađujući njihova sjećanja, knjigu jedinstvene lirske ljepote: suzdržanu, a ipak emotivnu, tužnu i zamišljenu. U njoj je komprimirao rat na minimalistički način, a da ga pri tom nije prešutio, zatajio ili potisnuo. Učinio ga je prisutnim za nas, a ipak apstraktnim i na neki čudan način udaljenim. Kao usporedba pala su mi napamet dva bosanska autora. Iz Ukrajine? Vjerojatnu mu je najbliža knjiga Sretna padanja Jevgenije Bjelorusec. Napisana prije početka sveobuhvatne agresije, a ipak sa sviješću o ratu koji će doći i koji neće imati kraja, ona kao da nadopunjuje, kroz iskaze svojih svjedoka, ono što će Rječnik rata opisati u trenutku kada se nezamislivo zbilo. Tako u Ukrajini raste jedna literatura bez koje se moglo. No kada je tu, ona je bogatstvo iz kojega treba crpsti i učiti.