Volodimir Vakulenko-K., Preobražavam se. Bilješke pod ruskom okupacijom. Izabrani stihovi, 2023
U ovom sam se serijalu dosada uvijek trudio, manje ili više uspješno, izbjeći pripovijedanje. Ne leži osobito: ni žanru u kojem se krećem, a ni meni osobno. No ipak postoje trenuci u kojima se preko njega ne može prijeći, kada životna priča aktera ili autorica o kojima izvještavam prelazi okvire njihova djela, usijeca se u njih, modificira moj tekst, mijenja tok povijesti, ne toliko kao događaj koliko kao promjena afektivnog koda, intervencija u emotivni naboj, pretvaranje povijesti u metafizičko-meditativnu melankoliju kojom se pomjeraju granice refleksije, vodeći je ka nužnoj zgroženosti nad podlošću i zlobom svijeta. I onda mi se doista nameće potreba za pričanjem priče. Poslušajte je, onako kako je predočujem, i odlučite sami jesam li u pravu ili pretjerujem.
Volodimir Vakulenko rođen je 1972. u selu Kapitolivka (otuda K. kao svojevrsni dodatak prezimenu), na sjeveroistoku Ukrajine, u blizini Isjuma. Neupadljiva egzistencija (izobrazba za kuhara i slastičara, rad u struci) mijenja se sa rođenjem autističnog sina o kojemu se Vakulenko požrtvovno brine. Otkrivši da sin na rimovane stihove reagira pozitivno, za njega ispisuje dječju poeziju. Isprva amaterski, potom sve bolje, postaje poznat i u širem krugu ukrajinske književnosti za djecu. Revolucija ga časti vodi u Kijiv. Tamo biva ranjen, ali se odmah po početku agresije aktivira kao dobrovoljac u Donbasu gdje intenzivno radi na raspodjeli pomoći. Ono što će prerasti u osobnu Vakulenkovu priču počinje s otvorenom i sveobuhvatnom agresijom na Ukrajinu 24.2.2022. Zvanični joj je cilj promjena vlasti i udaljavanje zemlje od europskih integracijskih tokova. Nezvanični, ali dovoljno često ponavljani, potpuna integracija u rusku imperiju čije se ponovno stvaranje želi postići po svaku cijenu. Za njegovo su realiziranje sva sredstva dopuštena – od ratnih zločina do genocida i genocidnih radnji. Kao uvjereni patriota (ruska propaganda to obilježava kao fašizam, a one koji patriotizam njeguju kao „banderovce“) Vakulenko ne krije gađenje i prezir prema okupatorima što ga pretvara u prikladnu metu za zlikovce i njihove kolaboracioniste. Hapse ga sredinom ožujka 2022., privremeno puštaju na slobodu da bi ga iznova odveli, 24.3. Od tada mu se gubi svaki trag. Prije nestanka povjerio je ocu da je vodio dnevnik okupacije i da ga je zakopao pod trešnjevim drvetom u dvorištu kuće.
No Vakulenkovom se smrću njegova povijest ne završava. Kao i u tolikim drugim sličnim slučajevima, njegovo je tijelo nestalo. Posao bilježenja i klasificiranja svih ruskih ratnih zločina preuzima spisateljica Viktorija Amelina. U rujnu 2022. ukrajinskoj je vojsci u briljantnoj ofenzivi uspjelo protjerati okupatora iz gotovo cijele harkivske oblasti. Ta je pobjeda otvorila prostor za dokumentiranje i identificiranje ubijenih koje se uglavnom anonimno bacalo u masovne grobnice. Budući da je Amelina Vakulenka i osobno poznavala i cijenila, njezina se potraga koncentrirala i na pronalaženje njegovoga tijela. Poznata joj je bila i poruka koju je ostavio ocu. Doista, Vakulenko je slučajno pronađen u svibnju 2022., ustrijeljen, točnije egzekutiran, dvama mecima, u grudi, iz neposredne blizine. DNA analiza je pokazala da je leš iz grobnice 319 doista njegov. U rujnu je Amelina započela s prekopavanjem oko trešnjeva drveta i pronašla dnevnik. Šestoga prosinca 2022. svečano je pokopan u Harkivu. Priča se još ne završava. Hrabra žena koja je pronašla dnevnik i čijom ga se zaslugom može i čitati, Viktorija Amelina, prisjetit će se možda poneka čitateljica, smrtno je stradala kada je ruska raketa 27.6.2023. pogodila piceriju u Kramatorsku u kojoj je sjedila skupa s dvojicom kolumbijskih novinara. Podlegla je povredama 1.7. u bolnici u Dnipru. Toga bi dana Volodimir Vakulenko slavio pedeset prvi rođendan. Pišući predgovor za knjigu o kojoj izvještavam Amelina će sudbinu Vakulenka usporediti sa strijeljanom renesansom iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Sluteći što bi joj se moglo desiti i ona se upisala u tu jezivu listu užasa kojom zla imperija pokazuje do čega joj je stalo: do potpunoga istrebljenja ukrajinske kulture, jezika, povijesti.
Konačno Vakulenkova književnost. O čemu govore njegove bilješke, o čemu, pak, pjesme? Prvo o filološkome dijelu posla. Baterija kompjutora je prazna, struje nema, da ju se napuni. Dnevnik okupacije stoga je bilježen rukom, na ranije već upotrebljavanim kariranim listovima papira. Ukupan mu je obim 35 stranica. Neka su mjesta ostala nečitka, na nekima je sam autor unosio stilistička poboljšanja, a prethodne je verzije križao. Ta mjesta urednice Jarina Cimbal i Tetjana Ihošina nisu reproducirale. Tamo gdje se nije radilo o stilističkim korekturama druge su varijante čitanja i dopunjene rečenice dane kurzivom, u zagradama. Tiskana je bilježnica praćena fotografijama razaranja Isjuma i reproduciranim stranicama Vakulenkova dnevnika. Sadržaj je sličan drugim tekstovima ukrajinskih spisatelja koji su bili u ruskome zarobljeništvu, poput Olega Sencova ili Stanislava Asejeva.
No ono što ga od njih odvaja jest, kao što sam naglasio u uvodu, osobna priča njihova tvorca s jedne, i beskompromisno sučeljavanje s tisuću puta moćnijim zlom s druge strane. Dok dva navedena autora svoje spise sastavljaju iz zatvora, Vakulenko nam se javlja iz beskrajno ograničene, ali ipak – slobode. Stoga je i vremenski raspon u kojemu nastaju njegovi zapisi bitno kraći, tek desetak dana, i komprimiraniji. Nema tu mjesta za mir, za refleksiju, sve nastaje u grčevitom pokretu čiji je cilj ostati što dulje na životu. Prije svega kako bi se moglo pomoći autističnome djetetu. To ne smanjuje intenzitet jezika, njegovu, ako hoćemo, psovačku (ali potpuno opravdanu) komponentu. Jer kako se može obračunavati s vulgarnom primitivnošću? Pristojnošću? Jedva! Jezik je autentičan. Njime dominira jedna riječ koju se u Ukrajini od početka totalnoga i frontalnoga napada na zemlju koristi za obilježavanje agresora: rašisti. To je stopljenica (Ivan Marković) kojom se sjedinjuju dvije riječi, engleska Russian i međunarodna fašist. Njezinim se semantičkim nabojem realizira više ciljeva koji su, što ne smije čuditi, determinirani snažnom afektivnošću. Pitanje koje politički korektni postavljaju u takvoj situaciji uvijek će se odnositi na snagu izričaja. Je li ona primjerena? Ne prihvaća li se njome ista strategija koju slijede zlikovci? Ne unižavaju li se time oni koji brane sebe, svoje obitelji, svoje domove na istu razinu na kojoj se nalaze dušmani? Bez obzira na sva vlastita uvjerenja, moj odgovor na tako formulirana pitanja ostaje duboko pozitivan: Da, Ukrajinci Ruse (i ostale stanovnike ruskoga imperija) smiju zvati rašistima, smiju ih tako označavati. Pseudokršćansko okretanje drugog obraza može voditi do odobravajućeg klimanja glavom dobrohotnih, osobito na Zapadu, ali rašiste neće zaustaviti u njihovim nakanama, neće ih primorati na ponovno promišljanje smislenosti ciljeva. Stoga je svaki, pa i takav, način obrane legitiman.
No ako se ponosni prezir prema okupatoru temelji na vlastitoj hrabrosti i spremnosti pružanja otpora (koji ne mora biti oružani, naprotiv – ljudi poput Vakulenka obilježeni fizičkim povredama suprotstavljaju se neprijatelju pasivno, snagom riječi, kako usmene tako i pismene), još je izraženije duboko odbijanje kolaboratora u vlastitim redovima. „Rusija je upućena na špijune i informante s lica mjesta.“, veli on. Susreti s njima uvijek su izazov na koji Vakulenko odgovara bez straha, kao što je i ranije na sebe navlačio njihov gnjev kada bi u razgovoru, samo jedan primjer, koji bi sugovornici pokušali voditi na ruskom bez zazora odgovarao na ukrajinskom. U izgradnji je dnevničkih zabilježaka bitno zapaziti da se njima, atipično, ne slijedi kronologija, već ih se nabacuje gotovo nasumično, prividno bez reda i bez želje za njegovim uspostavljanjem. Utisku da se pri tome ne radi o promišljenoj strategiji teško se oteti. Previše je tu emocija da bi ih se moglo uspješno kontrolirati. Kako nahraniti sina? Kako mu pružiti dovoljno brige koja je i više nego potrebna? Kako mu objasniti ono što se oko njega, i u cijelome selu, zbiva? Kako se u isto vrijeme ne poniziti pred onima koji poniženje očekuju i koje pojedinca ustrajno izlažu situacijama u kojima pokazuju da imaju samo jednu želju i potrebu – poniziti ga? Razumijete? Vakulenko se nalazi u nemogućoj situaciji. Čovjek s integritetom, prepun ponosa, žudnje za otporom, odlučnosti da se ne povinuje. Jedino što je čudno jest kako je uspio preživjeti toliko dugo da ispiše rukopis od trideset šest stranica. Kako je uspio izbjeći neizbježnu smrt cijelih jedanaest dana? „Više ne napuštam kuću. Nakraju, oni me naravno nisu zaboravili, ni u kom slučaju. Noću jedva da spavaš, stoga imaš tamne podočnjake i već i zbog najmanje sitnice na kraju si s nervima. Mali je tek u posljednjim danima, nakon mjeseca rata, uopće počeo govoriti o bilo čemu, ali ako ga izvedeš van – ne mrda se s mjesta, stoji tamo kao okamenjen.“ Dnevnik se završava riječima „Sve će biti Ukrajina! Vjerujem u pobjedu!“ I nama, koji sve pratimo iz daljine, s jezom, ostaje ta nada. Jer znamo da se zlo, ako pobijedi, neće zaustaviti u Ukrajini.
Iza Vakulenka je ostao ovaj dnevnik, ostala je poezija. Cijela knjiga koju držim u rukama naslovljena je po jednoj pjesmi, „Preobražavam se“. Završava se sljedećim, tmurnim i pesimističnim stihovima: „Ono što su nazvali životom sve u svemu – ništa / do obećane fikcije. / Sijati zube u brazde oranice Armagedonovih ratnika.“ Kakva je to poezija. Prije svega, rekao bih, anarhična. Vakulenko je – panker. Pa tako i „Anarhokatedrala“ iz 2011: „Moja religija – anarhija / moj Bog – komad kruha /moji apostoli – istomišljenici / moje molitve – moja djeca / moj pastir – put / moja Biblija – kontraknjiževnosti / moj križ – knjiga / moje zvono – punk rock / avangarda moj meki jastuk za odmor!“ Nakon ove eksplicitne poetike slijede pjesme u čijem se središtu nalazi destrukcija. Anarhija nije destruktivna, rat jest. Kako se njome može boriti protiv najžešćeg protivnika? „Vidiš li kako se karmin sjaji tamo / na oružju? / Netko se sam naučio poljupcima / završiti rat…“ Optimizam? Teško, prije ironija.
To je poezija koja se ne stidi svoje aktualnosti. Povremeno je hermetična, ali su političke poruke koje se njome žele izreći gotovo uvijek jasne, barem kada su poznate etape imperijalnoga osvajanja i obrane od njega. Može ih se slijediti kroz vrijeme (pjesma „Zastava krimskih Tatara“ posvećena njihovu protjerivanju iz domovine) ili kroz prostor („Ja, Volnovaha“, „Pohod kroz Sičeslav“). Uvijek i svuda javljaju se ukrajinski toponimi, stiliziraju se pejzaži, slike se reduciraju na crteže, a ljudi su simboli svojih akcija. Iznad svega lebdi pjesničko Ja, nesigurno, okrenuto ka neizvjesnoj budućnosti, videći se uvijek mrtvoga, pokopanoga („Ponovno utjelovljenje“, „I kada“), sukobljenog s „rašistima“, u istoimenoj pjesmi: „To je naša Ukrajina! / Gdje slavensko-imperijalistički vođa / svojeručno krvlju / potpisuje novi Minhenski Sporazum.“ Pjesmom „Himna stotini crnih anarhista“ kao da je posvećena „nebeskoj stotini“, skupini mladih koje je na Majdanu ustrijelila Janukovičeva policija, dirigirana od strane „rašista“. Da, Volodimir Vakulenko postao je dio „strijeljane renesanse“, kao što je u Predgovoru naglasila Viktorija Amelina, da bi se tek godinu nakon njega i ona priključila toj skupini. No što je više takvih žrtava, to je veći otpor neprijatelju. Stoga možemo, odajući počast Volodimiru Vakulenku reći: Punk je mrtav, živio punk!