Moj grad je hljeb, tevsijaš, razlomljen rukama
Seljanke što krsti se i klanja dok mrtvu oplakuje djecu.
Moj grad je raspukli ljutunac u čijem je
Zrnu zatočen bijes onih koji su ga rušili.
Moj grad je rupa od granate, koja,
Za kišnih dana, bude
Puna, puna, puna
Kao tanjir kad ga naspe majka –
Njeno je dno Perunovo žezlo.
Moj grad je kosmos osvijetljen svijećom:
Tu proročica sa dlana čita majci što traži nestalog sina.
Moj grad je jedna velika nedovršena pjesma.
Tamna, tamna, tamna.