POVLAČENJE VODE
Vode na kartama tiše su od kopna.
Elizabeth Bishop, „Karta“
Kada se voda povuče, vidi se sve što je u nju odbačeno, sve čime je netko želio kazniti drugoga zaboravom. Kada se pjesnik povuče, vidi se svo blještavo smeće hvalospjeva i sveprisutnosti. Šutnja pjesnika ponekad je krik, oružje protiv planiranih odsustava i ratova. Pjesnik se povlači kada ga uvlače u banalnost ponovljive prošlosti, u revolucije koje jedu svoje fetuse, u prazni hedonizam crvenih datuma. Oduvijek sam želio biti blizu vode, promatrati sva njezina valovita kretanja kao kardiogramske slike rađanja svijeta. Brodski je govorio: „biti blizu vode, vidjeti val kako udara o obalu u ponoć – za mene je to kao da vrijeme izlazi iz vode“. Živim vrijeme stišavanja, trčanja bosih stopala po nečujnim valovima otplovljene nevinosti. Zapisujem, a besmrtnost riječi u neprestanoj je borbi s mojom smrtnošću. Ruka koja piše življa je od svih premještanja tijela i vremena. Ne prestajem razmišljati o zrelosti riječi, o njihovoj nesavršenosti, milosti ili ubitačnosti. Pišem sebično kao dijete koje skriva bilježnicu, grleći je jednom rukom, ostavljajući samo pticama i mrtvima da odozgo pročitaju napisano.
DOM DJETINJSTVA
Svijet pogledamo samo jednom, u djetinjstvu.
Sve ostalo je prisjećanje
Louise Glück, „Nostos“
Dajte djetetu pješčani sat i ono će govoriti o protjecanju pijeska, a ne o vremenu. U očima djeteta svijet je kretanje, a ne postojanje. U „Nebu nad Berlinom“ samo su djeca mogla vidjeti anđele. Dijete je jedno s onim što gleda, njegov je primarni strah udaljavanje od ravnoteže sa svijetom. I zato se pitamo hoćemo li se na djetinjstvo vraćati dječjom sviješću ili ćemo to činiti kroz teleskop vlastitih pogrešaka. Djetinjstvo u sebi sadrži sve domove i dimenzije pune prisutnosti. Tamo širenje vremena nije trošenje života, nego potraga za njim. Književnost je u opasnosti ako je shvatimo kao jednostavan dokument povijesnog vremena i zato putanja povratka u vrijeme mora biti drugačija od povijesne ili dokumentarističke. Pjesnik se može vratiti samo jednom u djetinjstvo, a ostalo je vrijeme oživljavanje tog povratka. Jezik djetinjstva u organskoj je vezi s djetinjstvom jezika, s abecedu sigurnosti. Ali kada govorimo o vlastitom djetinjstvu, uvijek stojimo raširenih ruku pred ponorom patosa. Pjesnik se treba poput mjesečara nečujno kretati po tankom zidu osobne povijesti, u trenutku kada svi oko njega strahuju od njegove budnosti.