PENJANJE GROBLJA
Svako brdo ima svoju izmjerenu visinu i tajnu dubinu, nečiji odjek izgreban divljim kupinama, svoje neiskopane rude i nečije kosti iz ratova u zagrljaju s korijenjem. Prve kuće u gradu gradile su se na brdima, na nedostupnim mjestima za osvajače teritorija i povijesti. Prvi grobovi kopali su se u ravnicama, kako bi ih lakše posjećivali oni koji su naučili sjećati se, pjevati kroz tamu. Kao što brazde izviru na našim čelima, tako se kuće polako spuštaju prema ravnicama, a grobovi penju prema brdima. Ratovi još uvijek postoje, neprijatelja ima, ali nema toliko prostora, nema toliko ljudi koji bi plakali za onima kojih nema, za onima koji ih ima.
Rodio sam se s daljinom u očima. Dioptrija mi se mijenja, a s njom i svijet. Sjedim skamenjen pred stolom za pisanje i čekam Barbare da donesu nove riječi, bogate prošlosti, ali se od njih udaljavam vođen tišinom nesigurnosti. U bankama me uče pristojnoj udaljenosti. Bolnice su strože jer je bolest razornija od kraljeva na novčanicama. Čuvari muzeja savjetuju mi da se slike istinski doživljavaju ako se promatraju iz daljine. Tako čuvaju tajnu velikih majstora. Netko im se približava kobnom ljubavlju, drugi kroz nišan snajpera, a nitko ne vjeruje u perifernost grobova i trgovačkih centara. Daljine su ovdje, pripitomljene, spavaju u dnevnoj sobi s uključenim televizorom koji najavljuje mir i bliskost koja ranjava.