Prije
nego naprave portrete lica u koncentracionom logoru,
govore „mi“.
Prvo lice jednine zamijene toljagama. Higijenskim mjerama.
Domovina i otadžbina se reklamiraju kao frižider
u kome ima mjesta samo za domaće namirnice: One iz naše bašte.
Tuđe se odstranjuju.
Po kućama se pripovijeda o bombama
u komšijskim kuhinjama i dječijim sobama.
Nihove ruže optužuju za glad u svijetu.
Utjeraju ih u rovove, logore, grobove.
Popraše štetočine.
Slave Dan nezavisnosti, Dan zahvalnosti.
Dan kad su žito odvojili od kukolja.
Kad završi deratizacija, šapuću: Ne ponovilo se.