sanjam malu crkvu
i na mjestu gdje joj je oltar
– stepenište
kojim kad siđeš
siđeš u džamiju
i siđoh baš na terviju
gdje mala djeca
u safovima
čitaju iz slikovnica
o bogu koji je jedan
velik i mal – istovremeno
i lijen i vrijedan
i uši ima ko zec
pa trči čas tamo, čas amo
po dječijem glasu
– ko po polju
gdje cvjeta šareno cvijeće
i ptica nadlijeće, nadlijeće, nadlijeće.
zovem imama da se okrene
a on neće
pa ko je? – pitam djece
a oni mi uglas vele
to je Marko Darinkin
zaklanjo se bolan pa ne čuje.