(fragmenti jednog razgovora)
Svi smo mi usamljeni, usamljeni pred rođenjem (kako se mora osjećati samim tek rođeno dijete; usamljeni pred smrti; usamljeni u bolesti, čak i ako smo brižno njegovani; usamljeni u poslu, jer čak usred grupe, ili na liniji, kao robijaš ili moderni radnik; svako radi sam. Ali ja ne smatram da je pisac usamljeniji od nekog drugog. Uzmimo ovu malu kuću: neprekidno tu dolaze i odlaze ljudi, ona prosto diše. Samo u vrlo rijetkim periodima mog života, ja sam se osjećala usamljenom, i još nikada potpuno. Sama sam u poslu, ako se može smatrati samoćom kad je čovjek okružen idejama ili bićima rođenim u njegovom umu; ja sam sama, ujutro, u najljepše vrijeme, kad sa prozora ili terase posmatram zoru; sama uveče kad zatvaram kućna vrata gledajući zvijezde. Hoću da kažem da u suštini nisam sama. Ali u tekućem životu, ponovo, mi zavisimo od drugih bića i ona zavise od nas.
Ja imam mnogo prijatelja u selu: moji su prijatelji ljudi koje zapošljavam i bez kojih bih se teško održala u ovoj kući poslije svega ipak izdvojena, i gubila bih vrijeme i fizičku snagu koja je potrebna da bi se vodila kuća i vrt, a da nije tako oni ne bi bili ovdje. Ja ne mislim da je čovjek izmiren s drugim ako mu je dao nadnicu; ili u gradovima, ako je sa nekoliko novčića dobio neki predmet, ili izmirenje na kraju. (Uostalom to je vodeća ideja Uskraćenog sna: komad novca ide iz ruke u ruku, ali njegovi uzastopni posjednici su sami). Zbog svega toga volim život u veoma malim gradovima ili na selu. Bakalin kad isporuči bakaluk, popije čašu vina, ili jabukovaču sa mnom, ako se za to ima vremena. Bolest u porodici moje sekretarice uznemirava me kao da je bolesna osoba, koju nikad nisam vidjela, moj rod; ja toliko cijenim i poštujem moju domaćicu da se može smatrati mojom sestrom. Ljeti, djeca iz matične škole s vremena na vrijeme dođu se igrati u vrtu: vrtlar preko puta je moj prijatelj koji me posjećuje kad je hladno da bi popio šoljicu kafe ili čaja. Ima, jasno, izvan sela prijatelja na osnovi zajedničkog ukusa (određene knjige, određena muzika, slikarstvo) na osnovu zajedničkog mišljenja i osjećanja, ali prijateljstvo, ma kakvi bili preostali razlozi, izgleda mi naročito srećno ako je došlo spoznatno, ili polagano nastalo, u odnosu na biće poput nas, i iz običaja da ljudi jedni drugima čine usluge. Kad čovjek dočeka mnoge ljude on nikada nije sam. Klasa (mrska riječ, koju bih željela vidjeti napuštenom kao riječ kasta) ne znači ništa; kultura, u osnovi, vrlo malo; što izvjesno nije rečeno da bi se ponizila kultura. Ja ne negiram nipošto fenomen koji se naziva „klasa“, ali ljudi ga neprekidno prevazilaze.
Nezainteresovanost, nepovjerenje, neprijateljstvo, postoje i ovdje, jer bi inače ovo ostrvo bilo istinski „Prostodušni raj“, što ono nimalo nije. Ali sve se to mnogo manje sreće nego u Njujorku ili u Parizu. Daću samo jedan primjer: tokom posljednjih godina svoga života, prijateljica koju sam izgubila nedavno, „izlazila“ je relativno malo, ali je bilo kao po dogovoru da će sa mnom prisustvovati božićnom ručku kod prijatelja s ostrva, kod veoma prijatnog para (primorana sam da dam taj detalj kako bi se bolje razumjelo to što će slijediti), koji su bez sumnje prebogati, posjeduju na morskoj obali šumu gdje se sklanjaju ptice i divljač koje oni hrane za vrijeme leda i snijega. Da bismo ih potpuno odredili, reći ću da su Irci i katolici. Ima već dvije godine (to će biti za nestalu prijateljicu, posljednji Božić) kad je uređeno da večeramo zajedno učetvoro, bez drugih uzvanika, da ne bismo umarali bolesnicu. Ujutro, na Božić, čula sam preko telefona glas Gospodina G. „Susreo sam jutros u selu, uličnog čistača. Svi znaju da ga je žena ovih dana napustila sa njihovim sinom od četrnaest godina. Pozvao sam oboje: nadam se da odobravate i da oni neće umarati G.“ Jasno, mi smo odobrili, i te večeri imali smo lijepu večeru kraj vatre između šest osoba koje su se osjećale prijateljima. Gotovo sam se pomela podcrtavajući stvari koje bi morale biti normalne.
(Postoji ipak bezbroj usamljenika u našim društvima?) Zbog mnogih razloga, koji doprinose komadanju ljudskih grupa, sa preprekama među jedinkama, sredinama, klasama; s raznoraznim predrasudama koje mi nećemo ispitivati, uz nesretnu ulogu koju igraju velike organizacije. Mnoge su me bolničarke uvjeravale da su bile daleko usamljenije u velikoj bolnici nego u bolnici osrednje veličine. Taj oblik prisilne samoće čini mi se velikim zločinom, jednako kao i prinudni promiskuitet, koji joj je naličje; vidjeti, na primjer, djecu koju njihovi vaspitači prisiljavaju da neprekidno budu u društvu. Na svakom je od nas da pružimo ruku, i, ujedno, da ne prisiljavamo nikada druge ljude. Ali, možda treba takođe voljeti samoću da bi čovjek uspio da bude sam. Tako u proljeće pronalaze ptice povratnice „svoje drvo“, koje je prošlo, kako bi se moglo reći, možda zaista pogrešno, zimsku samoću. Osvjedočila sam se da se stvorila legenda oko moje tobožnje samoće, proizišle ne iz prizivanja ovog ostrva, već iz činjenica da sam, čak i tokom mojih mladih godina, a u pogledu mojih trajnijih ili kraćih ljudskih kontakata, koji su zaista bili značajniji, stalno pokušavala da ostanem u toj polusjeni koja je suštinska. Otuda, čim se neko potrudi oko mene, ne, nastaje jedna legenda, ili više legendi. Vidjela sam ovdje vedre posjetioce koji su pristigli zamišljajući da je ostrvo Mon-Dezer neki Kapri, mnogo kasnije, vidjela sam druge koji su bacili inkvizitorske poglede na bokale u mojoj kuhinji mirišući u njima dah magije ili alhemije. A oni što …A one koje…Ali te pričalice imaju i svoju cijenu: oni poučavaju u istoričaru pjesnika da bude nepovjerljiv prema naklapanjima istorije.
***
Svaki je pisac koristan, ili štetan, jedan od dvojice. On je škodljiv ako iskrivljava ili krivotvori (čak i nesvjesno) da bi postigao određeni dojam ili bi postigao određeni dojam ili sablazan; ako se priklanja bez ubjeđenja mišljenjima u koja ne vjeruje. On je koristan ako dopunjava lucidnost čitalaca, oslobađa ga stidljivosti ili predubjeđenja, pomaže mu da vidi i osjeća ono što čitalac ne bi vidio ni osjetio bez njega. Ako su moje knjige čitane, i ako su one pogodile jednu osobu, samo jednu, i donijele joj bilo kakvu korist, makar i za jedan tren, ja se smatran korisnim. I pošto vjerujem u beskrajno trajanje svih pulsacija, kako se sve nastavlja i ponovo pronalazi u drugom obličju, ta se korisnost može produžavati dosta dugo u vremenu. Neka knjiga može spavati pedeset godina ili dvije hiljade godina u jednom uglu biblioteke, i odjednom je otvorim, i tu otkrijem divote ili ponore, jednu crtu koja mi se učini da je napisana samo za mene. Pisac, u tome ne razlikuje se od drugih ljudskih bića u cjelini: sve što uradimo teži više ili manje. Treba se truditi da iza nas ostane nešto čišći, nešto ljepši svijet nego što je bio, čak ako je taj svijet samo naše stražnje dvorište ili kuhinja. Ako je dio Skrušenih uspomena koji se odnosi na uništenje slonova obeshrabrio samo jednog bogatog dokonika da ide ubiti slona u Africi, ili samo jednu ženu da kupi tricu od slonovače, vjerovaće da sam s pravom napisala Skrušene uspomene.
„Odjek“, 1 – 1, 11, 1980
Komentar prevodioca
Bilo je veoma teško doći do ovog teksta koji nije cjelovit, jer je vlasnik Radio-Frans i nikome ne da prava preuzimanja. Ali bio sam uporan, prelistavajući više časopisa, došao sam do ovog teksta, koji je okrnjen, ali ipak izuzetan kao što je sve izuzetno kod ove velike spisateljice. Pored njenih velikih knjiga, imam dvije knjige koje je Margerit Jursenar sastavila i prevela: Starogrčka lirika, u koju je stavilа i dijelove drama, koju je objavio „Galimar“ u prekrasnom izdanju, i pjesme američkih crnaca sa Misisipija. Prevela je i Kostantina Kavafija, ali tu knjigu nemam. Da još navedem da je Margerit Jursenar rođena u Briselu, 8. juna 1903, pa ovaj prevod još više naglašava značaj njenog rođenja. Preminula je 17. 12. 1987.
Preveo Ranko Risojević